Šta ćemo sa zapuštenim zgradama, a i nedovršenim, koje već godinama čekaju svoj red, šta ćemo sa pozatvaranim objektima, izlupanim staklima, zapostavljenim građanima, zagađenim rijekama, izgaženim životinjama grada otvorenog ka Evropi i svijetu gledajući samo u novonastale i renovirane, naizgled, sjajne građevine?
Volim Banjaluku jer zaista mislim da je po prirodi pitoma. Srce Banjaluke je veliko, ali bojim se da se stvarni duh grada lagano gasi zavaravajući nas lažnim sjajem, namećući sistem svjetskih metropola i ne dozvoljavajući joj da ona bude ono što zaista jeste.
Viteški ples je s ljubavlju u pjesmi „Moj grad“ otpjevao istinski duboke, iskrene i vodeće ljepote Banjaluke, samo se ponekad pitam šta je od svega toga, u stvari, još ostalo.
Jesam za savremenost i moram priznati da mi se sve novija „fasada“ Banjaluke sviđa, ali ono što ostaje unutar nje sve manje.
Bilo bi u redu da se na sve podjednako obrati pažnja, kako na nove već uveliko razrađene planove izgleda Banjaluke i njihovo postepeno sprovođenje, tako i na vrijednosti života biljaka, životinja i ljudi, kako ne bi osvanuo dan kad će nam se Banjaluka sviđati samo na starim slikama.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu