Riječi su scenskog dizajnera, vizuelnog umjetnika i filmskog kritičara, Monike Ponjavić, povodom njene istoimene izložbe koja će biti otvorena u petak, 11. juna u Kamenoj kući tvrđave Kastel, sa početkom u 21 čas.
Naziv izložbe je proistekao iz natpisa na putu prema Šehitlucima, koji joj je kako kaže, posebno privukao pažnju, prvenstveno zbog načina na koji je formulisan, u jednoj arhaičnoj, šaljivoj, a kompleksnoj formi.
– Ta vješta formulacija je ključ jer ono ne pita “ko je Bog u Bosni” nego “ko bi Bog u Bosni bio”, a to bi i bio nudi široku lepezu odgovora, poput na primjer, ko je uopšte lud da bude Bog u Bosni, što implicira da ga nema ili kakav je to Bog, ako ga uopšte ima. Istovremeno, kad Boga malo stavimo po strani, u ličnoj interpretaciji, ovo pitanje na prilično precizan i lak način sublimira Bosnu. Za mene. To je ona Bosna o kojoj je pisao Andrić, o kojoj je pisao Selimović, o kojoj piše Lovrenović. Govorimo dakle, o kulturnom identitetu ovog prostora, o “civilizacijskoj spletenosti: u istovremenosti jedne zajedničke i triju posebnih tradicija”. U tom smislu, bilo mi je od velikog značaja jer sam kroz to pitanje i ovu formulaciju Ivana Lovrenovića, koje koristim kao vezivno tkivo i filter kroz koji provlačim sve, progovorila ne samo o Bosni, mojoj Bosni, nego i o samoj sebi – rekla je Monika Ponjavić, te sa nama podijelila više detalja ove interesantne izložbe.
U pitanju je višemedjisko djelo. Koje medije ste sve iskoristili u svrhu ove izložbe?
Izložba preispituje temu identiteta, a sastoji se iz četiri rada koja su idejno, značenjski i likovno povezana u jednu cjelinu. “Zemlja” je instalacija. “Ja/Bosna” je video rad upotpunjen instalacijom. “Vilajet” je audio rad. “Život (na ivici između dva svijeta)” je najsloženiji jer je kombinacija performativne instalacije, živog izvođenja, scenografije i fotografije.
Uz identitet, izložba preispituje i temu etiketiranja, stigme i izopštavanja, kao i pripadnost/nepripadnost Bosni i njenoj iskonskoj, duboko ukorijenjenoj ljubavi i mržnji, prema zemlji i prema čovjeku, te šta znači, kako je to Andrić britko sročio: „živjeti i konstantno balansirati između ta dva svijeta”, biti „kao kod kuće i ostati zauvijek stranac”.
Kroz izložbu obuhvatate kontrastne pojmove, kojima ipak nalazite nešto zajedničko. Kako povezujete “Bridžerton”, Vivaldija, Ivu Andrića i glamočko gluvo kolo?
Bosna je ono što ih je povezalo. Ja sam ono što ih je povezalo. Ja u Bosni. “Bridžerton”, suštinski nema puno veze sa radom, osim što mi je pomogao da konačno pronađem tu posljednju kariku koja je nedostajala. “Bridžerton”, tu simpatičnu limunadu lišenu svake pretencioznosti, sam, kao vjerovatno i pola planete, gledala u decembru prošle godine, neposredno pred svoj drugi porođaj, u onom trenutku dok sam slagala posljednji rad za izložbu, pod nazivom “Vilajet”. Reč je o audio radu, portretu i autoportretu centralnih likova izložbe, koji je sačinjen iz fragmenata koje ste pobrojali. Tražila sam kompoziciju koja će ilustrovati moje unutrašnje stanje, te biti pandan i snažan kontrast ovim djelima, za koje lično smatram da su najveća umjetnička djela potekla sa ovog tla. Govorimo o glamočkom gluvom kolu, ojkači i Andrićevom romanu “Na Drini ćuprija”. Ono na šta me je “Bridžerton” podsjetio je Vivaldijevo “Proljeće” u interpretaciji Maksa Rihtera u kojem neizmerno uživam. Spajam te elemente kako bih ilustrovala lični osećaj života u Bosni.
Izložbom predstavljate istraživanje vlastitog identiteta i identiteta Bosne. Gdje se oni susreću/prepliću?
Ljudi Bosne (i Hercegovine) su proizvod Bosne (i Hercegovine), a Bosna (i Hercegovina) je proizvod tih ljudi. Jedno na drugo utiče i ta sprega je ono što Bosnu čini takvom kakva ona jeste, zastrašujuća i čarobna, pitoma i divlja, nezamjenjiva i nepodnošljiva, obično istovremeno. Stoga, moj identitet, kompleksan i šarolik kakav jeste i poput Bosne često jednako oprečan, nije zapravo ni po čemu poseban u odnosu na druge identitete ovog prostora jer smo svi mi rezultat ovog konteksta, ali je moj pa mi zato daje za pravo da o Bosni govorim na način na koji govorim kroz radove koje izlažem. Izložba mi je dala glas kojim individualno prenosim na kolektivno i obrnuto. Susret se stoga dešava upravo tu, u univerzalnosti jedne lične priče.
Za potrebe izložbe Vaš lik igra Miljka Brđanin. Kako Vam je gledati sebe u nekome drugom?
U prvi mah strašno neprijatno i nelagodno. Bilo me je sramota. Bilo me je stid. Slušati je kako naglas izgovara moje misli, moja iskustva, moja emotivna previranja, moje strahove. Sve to mi se činilo strašno banalno i na momente čak kao da nije moje. A zatim sam osjetila potpuno oslobađanje i počela da uživam. Mislim da mi je taj proces u velikoj mjeri pomogao da pronađem unutrašnji mir i da sebi, po ko zna koji put, ponovo potvrdim istu stvar – da sam ja to što za sebe mislim i kažem da jesam. Gledati Miljku u ovom formatu, umjesto u formatu pozorišta, filma ili TV serije, je jedno novo iskustvo. Ovo je, u mojm očima bar, jedna nova, drugačija Miljka koja po ko zna koji put potvrđuje svoj neizmjeran glumački talenat jer igrati ovo što sam ja zamislila i na način na koji sam zamislila uopšte nije bilo jednostavno, a Miljka je to iznijela profesionalno, bez greške i sa lakoćom. Ne postoji nijedna druga osoba koja bi Moniku Ponjavić i Bosnu (i Hercegovinu) igrala bolje.
Ko je sve sa Vama radio na pripremi ove izložbe i kako su te višegodišnje pripreme tekle?
U prvom redu, Marko Bilbija i Miljka Brđanin. Oni su tu od samog početka, na svakom koraku, aktivno uključeni. Marko kao neko ko je danonoćno, godinama razgovarao sa mnom na temu mog identiteta i mog odnosa sa Bosnom i sa Bogom i ko mi je pomogao da se svedem i izaberem jer bilo je tu puno različitih i raznovrsnih ideja. Miljka kao neko ko je sve to unosio u lik Monike Ponjavić, što kroz video formu, što kroz fotografiju, a na samoj izložbi i kroz jednu vrstu izvođenja. Ona je nevjerovatan profesionalac i zahvalna sam svaki dan što je pristala da bude ja to neko vrijeme. Petar Blbija je takođe bio tu od početka, sa konstruktivnim savjetima. Uz to, nas četvoro smo oko četiri godine putovali zajedno na razne lokacije i fotografisali Miljku što će biti sastavni dio rada “Život (na ivici između dva svijeta)”. Uz njih troje, u različitim fazama i na različite načine oko video rada, koji je počeo život 2018, a završava ga sada, su mi pomagali Zoran Pilipović, Zoran Galić i Danijel Špadić. Postavku u Kamenoj kući ne biih mogla iznijeti bez Mladena Matovića, Dijane Grbić, Marka Bilbije i Mladena Jovića, koje slobodno mogu nazvati producentima ovog rada. Tu su zatim, momci iz Bunkera, Saša Đorđević i Bojan Galić. Njima mogu zahvaliti za odličan dizajn kataloga. Što se procesa tiče, značajne su mi bile Sandra Dukić, Vanja Kopanja i Tatjana Dadić-Dinulović, moj kustos i mentor. One su mi svojim savjetima i podrškom pomogle da to iznesem do kraja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu