Sudbine

"NA SELU SE ŽIVI KAKO MORA" Miloš izađe pred zadrugu s drugim neženjenim momcima i MAŠTA O ŽENAMA

Selo Drajinac je najveće svrljiškoj opštini, a u njemu živi jedva 600 ljudi. Ima WI-FI, ali nema stalan dotok vode tokom ljetnjih meseci, ima asfaltiran put do grada, ali nema prevoz.

"NA SELU SE ŽIVI KAKO MORA" Miloš izađe pred zadrugu s drugim neženjenim momcima i MAŠTA O ŽENAMA
FOTO: PRVA TV/SCREENSHOT

Ima i kuće koje vrve od života, ali i one u kojima više nema nikoga.

Jedan od stanovnika ovog sela je 25-godišnji Miloš Filipović, koji je za “Prvu” objasnio kako izgleda život mladih seljaka, i odmah na početku naglašava: “Velika je razlika između seljaka i seljačine, seljak je jedno pošteno zanimanje”.

On se bavi poljoprivredom, živi i radi u Drajincu.

– Mlad seljak na selu kako živi, to je neka priča iz 1001 noći. On živi kako mora, ne kako hoće, nego kako mora, jer da živiš danas na selu, teško možeš samo od svog rada. Nikome ne želim zlo, ali svako ko misli da je seljaku lakše na selu, slobodno neka dođe mjesec ili 15 dana i neka živi pod našim uslovima, da vidi da li bi izdržao cijeli život ili barem godinu dana – kaže Miloš.

Objašnjava da nije lako baviti se poljoprivredom. Ako se zasadi nešto, kaže, to ne zavisi samo od seljaka već od vremenskih uslova, tako može da se proizvede nešto za prodaju ili domaćinstvo. Dodaje da, ako seljak želi da hrani stoku i prodaje, teško da će naći kupce i dogovoriti odgovarajuću cijenu.

– Sad su i mašine, sad je i tehnologija i sad je olakšanje. Nekada toga nije bilo, ali ljudi su bili više ljudi. Tad se znalo ko će i na njivu i na kosidbu i kod stoke, ko ostaje domu da sprema hljeb za te ljude, znači, znalo se sve – kaže Miloš.

FOTO: PRVA TV/SCREENSHOT
FOTO: PRVA TV/SCREENSHOT

Predah od obaveza i posla, mještani nalaze pred zadrugom.

– Naš noćni život se zasniva, u suštini, da mi izađemo pred zadrugu. Imamo dvije-tri zadruge, nemamo ni bioskop, ni kafanu, nažalost, ali blizu smo tu do Svrljiga. Onda mi izađemo pred zadrugu, pije se pivo, razgovara se sa društvom. Mi smo ovako, društvo moja generacija ili stariji i to mahom neženjeni momci – objašnjava Filipović za Prvu.

Ipak, jednom godišnje ovo mjesto oživi i ugosti veći broj posjetilaca, nego žitelja. Međunarodna smotra folklora važan je događaj za ovaj kraj, a u njoj učestvuje i Miloš, koji igra folklor od drugog razreda, prenosi Blic.

– To je najveće priznanje, po meni kao igraču. Nije kad odeš negdje na takmičenje, pa dobiješ prvu nagradu, drugu, treću. Najveće priznanje za igrača je kad ti zađeš u neko selo, planinu, zabit, kad odigraš srcem i dušom kolo, kad te posmatra neko stariji i priđe ti i pruži ruku – kaže.

Na kraju, iako poznaje dosta onih koji su napustili svoje domove, kaže da svoj put ne bi mijenjao.

– Posao jeste težak i nema tu mnogo para, ali valjda je, opet, u životu važno da čovjek bude srećan – zaključuje.