Neki su se sa njom susreli i preživeli, neki nas nažalost napustili, a ima i onih, što zahvaljujući vakcinama ili poštovanju preporuka, nisu postali njene žrtve na bilo koji način.
Upravo o preživljavanju pandemije, prilagođavanju, o očekivanjima i snalažljivosti u vremenima koja su nas snašla, govori i autorka Radmila Trebovac, čiji tekst uz njenu dozvolu Blic prenosi u cijelosti.
“Nabavio sam još šezdeset vreća za tijela preminulih od korone”, kaže tata kad ga pitam kako je na poslu. Tog dana sam ga prvi put zagrlila. Par nedjelja nakon njegove revakcine i prvi put za godinu dana.
– Moj tata nikad nije bio najjači tata u kraju. Ni najviši. Ni najbrži. Nije radio najbolji posao, ni vozio najbolja kola. Umio je žutim fićom da napravi najbolji start kad se upali zeleno svjetlo na semaforu. I vjerovao da je najljepši čovijek poslije Alena Delona. Za Delona nisam znala, ali meni je dugo najlepši bio sin Miča Bjukenona, a zatim jedan Ivan iz druge klupe do prozora. Za tatu sam uglavnom mislila da je najsnalažljiviji. Da pretekne kad su okolnosti najteže. Na semaforu, kad je u susjednoj traci merdžan. Na granici, tik ispod rampe koja se spušta, a Čaušeskuova policija repetira. I ono jednom, na bolničkim nosilima, dok ga reanimiraju. Jedna od tatinih najboljih ideja bila je da upišem časove engleskog jezika. I meni je dosta rano postalo nejasno zašto se kaže da najjači opstaju kad se kaže “survival of the fittest – piše Radmila.
– Prilagođavam se od početka pandemije. Nosim masku tokom osam sati rada i prilikom odlaska u supermarket. U kafiće i restorane ne odlazim, koristim usluge dostave. Kupila sam svega par odjevnih komada, jednom online i jednom u tržnom centru. Jer novu odjeću nemam gdje da nosim, a i štedili smo za novi crijep. Prijatelje viđam preko Vajbera i tek ponekad na otvorenom, uz fizičku distancu. Voljela bih da posjetim izložbu Goranke Matić. I to će biti jedan od nekoliko rijetkih izleta koje sam sebi dozvolila u proteklih godinu dana. Puno sam učila, i kuvala, i odgajala dijete. Da (p)ostane druželjubivo, a ostane bezbjedno u ovim izazovnim okolnostima. I da se uči radosti, iako je vrijeme teskobe i tuge. I rekla sam, to je to. Ovo je moj život. Sa privremenim fizičkim i socijalnim ograničenjima, ali beskrajnim prostranstvima u duši. I (za)uvijek slobodom mišljenja – piše Trebovac.
Očekuje, kaže, da će pandemija trajati bar još godinu dana i to doživljava kao svjetski rat čovječanstva protiv virusa.
– Ne uznemirava me. Sjetim se svojih baba i djeda i četiri godine njihove mladosti koje su mučno protekle u Drugom svjetskom ratu. Pa mi se vrati strpljenje. Prilagođavam se, ali svoje navike i načine ne doživljavam kao stopostotnu garanciju za “preticanje”. Ni svoje, ni mog oduvijek snalažljivog tate. Jer, ako je ovo rat, nevinih žrtava će neminovno biti. I ja već znam nekoliko divnih, odgovornih i snalažljivih tata i mama koji su u ovom ratu tako stradali. Nažalost i virusi imaju svoje zalutale metke – piše Radmila.
Dodaje da se vakcinisala i revakcinisala.
– Prvom koju su nudili. Bio je to Sinofarm. Nisam pravila pitanje. Smatram da je, u ovom globalnom ratu čovječanstva protiv virusa, besmisleno podsticati stare podele na “novom” polju vakcinacije. Elitizam evropocentrista večito sumnjičav prema dalekom, špekulantskom i nikad asimilovanom istoku. I precjenjivanje sopstvenog tijela. I biranje vakcine sa portalskim predznanjem i nobelovskim samopouzdanjem. Ružno je sve to, baš. Niko mi nije dao garanciju da je vakcina sto posto bezbjedna i učinkovita. Nisam ni očekivala. Svaka terapijska preporuka od strane ljekara (medikamentozna ili u obliku hiruške intervencije) ide uz informisani pristanak pacijenta o rizicima i sopstvenoj odgovornosti. Pronađite bilo koji izveštaj ljekara, piše na dnu, sasvim sitnim slovima. To znači biti odrastao i ostvarivati pravo na aktivno učešće u sopstvenom liječenju – piše ona.
Na kraju, ukazala je na ono sa čime se svi mučimo čini se već godinu dana, da sačuvamo mentalno zdravlje i istrajemo u svemu što smo postigli, uprkos onome što se oko nas dešava.
– Medicina je napredna, ali ne i svemoguća. Tačka. Ljekari liječe, ali i griješe. Tačka. A individualne karakteristike naših tijela su skrivene i nepredvidive. I ponekad dovode do trajnih tjelesnih oštećenja ili smrti. Bez obzira na dostupnost visokorazvijenih medicinskih tretmana i zalaganje vrlo stručnih ljekara. Tačka. Ne morate biti najjači. U redu je i rasplakati se u ovim vremenima. Ne morate biti ni najbrži. Naposlijetku, smrti niko umakao nije. Ne morate biti ni najljepši. Ako pitate mog tatu, ni ne možete. Jer to je još uvijek on. Razumije se, posle Alena Delona. Ali morate biti najodgovorniji. U pokušaju da u ovom, na kraju dana, ipak čudesnom životu preteknete. Ujedno, to je i civilizacijski minimum koji možete da date. Zato, vakcinišite se. Ili nemojte. Eno tata nabavio još šezdeset vreća – zaključuje Radmila.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu