Kako sama autorka kaže, “Dijagnoza” je stvarna koliko i njena fikcija i fiktivna koliko i njena stvarnost.
– Svako naše sjećanje je obojeno i fikcijom, a što nam više izmiču, to ih više bojimo. “Dijagnozu“ sam nosila uvijek sa sobom i pisala oduvijek, valjda tako ide s prvjencima. Želiš ugurati sve što imaš u sebi i pomalo zaboraviš da postoji i „drugi album“. Na ovom prvom sam radila neke tri godine – objasnila je ona.
Radnja koja iz priče u priču govori o naoko običnom životu, isprekidana je mnogim dramskim zapletima.
– To su sitni, naizgled nevažni momenti. Oni koji vjerujem otkrivaju najviše o nama. Tiha drama u razgovoru para o popravcima, nezrelost u podtekstu postova kojim se prezentujemo na društvenim mrežama, šutnja u prekidima i pretjerana glasnoća u počecima. Koliko je naša vlastita svakodnevica puna dramskih zapleta, toliko je i ona mojih likova. Jedina je razlika što likovi često mogu imati više slobode nego mi sami – kaže autorka.
“Dijagnoza” je zbirka deset priča, a svaka ima deset poglavlja šifriranih nekim F-om.
– Kada sam naišla na šifriranje duševnih bolesti šiframa od F00 do F99 našla sam ključ po kojem mogu graditi priču. Htjela sam da priče funkcionišu kao cjelina, ali i da se unutar svake može pronaći svojevrsna mikro priča. Moje priče nemaju veze sa stvarnim dijagnozama pod ovim šiframa, one su korištene samo kao prohodni motiv za naše nevidljive boli duše, svakodnevice i ono što vjerovatno nikad ne bi strpali pod šifru neke Dijagnoze i nažalost rijetko liječimo – objašnjava ona.
Za teme kojima se bavi kaže da su najbliže njenoj generaciji, starijim milenijalcima.
– Jako me je veselilo kad god bih i od dosta starijih i od dosta mlađih od sebe čula da su se s mnogim motivima poistovijetili. Svi dijelimo i radost i bol i rane, bez obzira na duh epohe. Vjerujem da će dobar tekst uvijek pronaći put do publike, bez obzira na podneblje i na kraju dana korištenu tehniku. Književnost je intimna. Ako provodimo vrijeme s knjigom, u tišini smo i lakmus papir je jednostavan. Ili nam se nešto događa u želucu s emocijama ili nam postaje svejedno što nam je ta knjiga u rukama – naglasila je.
O putu koji se nalazi ispred njene knjige kaže da je neizvestan, a da li će biti u prodaji i izvan granica države ili će možda biti i prevođena na druge jezike, vrijeme će pokazati.
– U procesu pisanja knjige si sa svojom knjigom jedno. Nakon što ona izađe događa se jedna posebna ljepota – ona je tvoja, ali nekako više nije dio tebe. Kao s djecom – naša su, a opet samo svoja i tako ih nekako i trebamo pustiti. “Dijagnoza” je sad koliko moja, toliko i mojih čitatelja. Ima život za sebe i svoj put. Možda i odluči živjeti jednog dana u inostranstvu – rekla je autorka.
S obzirom da je njen prvjenac izašao iz štampe u toku globalne pandemije, kaže da za drugačije uslove ni ne zna.
– Jako sam sretna što smo, bez obzira na okolnosti, uspjeli imati divnu zagrebačku promociju u “Botaničaru”, a sada dolazim i u svoju rodnu Banjaluku na “Imperativ”. Uspjeli smo se okupiti oko knjige, uspjeli smo putovati zbog knjige, a možda smo zbog pandemije i uspjeli malo više čitati. Polako ćemo nadam se dalje uz sve manje distance, a sve više zagrljaja.
I sada radi na novim djelima, te kako objašnjava, uvijek nešto piše, igra se se formama, ostavlja tekstove na “saftanje”, vraća im se, baca, prekraja i ponovno piše.
– Stiže i druga knjiga, kad sazrije kako treba. Ono što sam već sada sigurna je da ću prije objave druge, imati još veću tremu nego prije objave prve – dodala je.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu