Kada sam gledala njegov rendgen pluća, pomislila sam: dobro, čovjek ima upalu pluća, to je to. Ali, kada sam poslije samo nekoliko sati vidjela kako je ta upala napredovala, “presjekla” sam se. Tad sam shvatila šta nas čeka. Toliko brz razvoj pneumonije me je šokirao, koliko god da sam se svega nagledala kao lekar. Ovu dinamiku promene na plućima sam prvi put vidjela kod kovida. To se kasnije potvrđivalo kod pacijenata različite životne dobi, i sa različitim kombinacijama bolesti. Mi ljekari smo spremni na sve, nemamo dileme i za ovu epidemiju smo se spremali od kada su prijavljeni prvi slučajevi kovida u Kini, ali to što ova bolest može da napravi u organizmu nismo ranije viđali – priča prof. Stokić, prenose Novosti.
I U ovoj teškoj situaciji ima lijepih scena koje vam ogriju dušu i razgale – priča prof. Stokić.
– Prije neki dan, recimo, zaustavi me pacijent sav srećan što ide kući, i drži otpusnu listu. Dok gledam rezultate priđe kolega i nešto objašnjava, a pacijent upita: “Ko ste vi”. Kolega se ljubazno predstavi: “Ja sam doktor koji vas je liječio mjesec dana u ovoj kovid-bolnici”. Tad je pacijent prvi put, slučajno, vidio svog doktora i prepoznao ga je samo po glasu, jer ranije nije mogao da ga vidi od skafandera. I kao da je bio malčice “razočaran”, rekao mu je: “Mislio sam da ste puno stariji”. Naravno, bio je to compliment – kaže ona.
Kao i svi drugi kovid-centri, KC Vojvodine je pun. Direktorka kaže da ima svega: od lijekova do slobodnih respiratora, ali problem je – naći slobodan krevet.
– Sad više u bolnicama nemamo pacijente koji imaju samo kovid, nego obolele od drugih bolesti, kojima je “usput” ustanovljeno i da su inficirani virusom korona. Zato sad imamo i posebna kovid-odeljenja za dijabetičare, kovid-hirurgiju. Kad gledam krvnu sliku pacijenta, prvo o čemu razmišljam je da li ima i infekciju novim virusom. Potpuno nam se pažnja usmjerila na kovid – ističe ona.
U KC Vojvodine noć prije preminuo je pacijent 1926. godište. Prof. Edita kaže da je za ljekare to isti šok kao i kada bitku sa bolešću izgubi neko srednjih godina:
– Zamislite, taj čovjek je imao rijetku sreću da doživi tako duboku starost, da izbjegne neka prilično česta teška oboljenja, i odlazi zbog virusa . Imali smo i starijeg pacijenta – 1922. godište. Srećom, nije bilo mlađih od 20 godina. Naši pacijenti su u najvećem broju u trećoj i četvrtoj deceniji života – kaže dr Stokić.
Ni posilije toliko pacijenata sa kovidom 19 još nema objašnjenja zašto je ova bolest, srećom rjeđe, bila fatalna i za mlade i zdrave ljude.
– Mi to još ne znamo. Svaki organizam je za sebe. Tako da i odgovor i klinička slika zavise od našeg genetskog materijala i spoljnih faktora i drugih bolesti – objašnjava prof. Stokić.
Iako epidemija dugo traje i umorni su, lekari još imaju mnogo entuzijazma, a prof. Stokić kaže da se ni sa jednog sastanka, čak i onih na kojima se slobodno mjesto traži kao slamka u plastu sijena, ne izlazi pognutih glava.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu