Društvo

Nakon smrti brata prošla je kroz TEŽAK PERIOD, a onda je uslijedila borba sa OPAKOM BOLEŠĆU

Slikarka Biljana Vilimon posljednjih godina prolazila je kroz veoma teške trenutke, ali o tome do sada nije govorila za javnost.

Nakon smrti brata prošla je kroz TEŽAK PERIOD, a onda je uslijedila borba sa OPAKOM BOLEŠĆU
FOTO: MILAN ILIĆ/RAS SRBIJA

Kada joj je preminuo mlađi brat Zoran, Biljana je, prema sopstvenom priznanju, pet godina posjećivala institut za mentalno zdravlje. Nakon toga, uslijedila je i teška borba sa opakom bolešću.

Imala sam dvije beningne, dvije maligne operacije. A najteža stvar koja mi se desila jeste smrt mog dvije godine mlađeg brata, imala sam 35 godina. Tada sam odlazila u Institut za mentalno zdravlje u Palmotićevoj, četiri-pet godina sam razgovarala sa psihijatrom Zorkom Lopičić. Ona je bila posvećena tome da pronade način da mi pomogne – jer nisam umjela da se rastanem ni od živih ni od mrtvih. To je bio moj glavni problem, plus griža savjesti “koliko sam pomogla nekom, koliko nisam”. To je bilo poslije Zoranove smrti. Dok je on bio živ, nisam bila svjesna da tako nešto može da se desi. Sve misliš da će to proći dok gledaš čovjeka kako se drogira. To je tada, osamdesetih, bila dosta rijetka pojava. Izgledalo je kao da gledam neki fim, odbijala sam da priznam sebi da to može da dovede do tragičnog ishoda. Sjećam se da mi je mama jednom rekla da je bila kod psihijatra, da je pričala o njemu i da joj je psihijatar rekao da narkoman povlači sa sobom cijelu porodicu i da ona treba da izabere između njega i nas. Tada mi je rekla da je odlučila da otpiše brata i da se bori za drugi dio porodice. To mi nije dopiralo do svijesti, zvučalo mi je strašno, okrutno. A onog trenutka kada je on umro zaista sam propala. Više nisam imala svijest o tome ko sam, šta sam, u tom trenutku nisam imala nikakvih želja niti planova. Nisam umjela da se snađem i onda su ti razgovori sa psihijatrom postali ono što mi je obilježilo ne samo te godine već i sve buduće – ispričala je Biljana u intervjuu za magazin Gloria.

Biljana, koja je napisala i knjigu, je navela da nije o svojim problemima govorila javno, jer nije željela sažaljenje.

– Ništa nisam sakrila, ali nisam htjela da gazim patetično po nekim teškim momentima da bi ljudi plakali jer pišem o smrti svog brata, o njegovom drogiranju, o borbi naše porodice da on to pobijedi i da se iščupa. Ili o mom kanceru jajnika, o kanceru štitne žlijezde. To sam pominjala, ali bez želje da od toga širim priču. U životu ne postoji ništa što je ružno, postoje samo teške stvari. Sve ono što ti život postavi kao prepreku na putu neki je izazov. Ja sam čak u toj teškoći uživala, gledala sam to kao priliku da pobijedim sebe. Strahovi su normalna stvar. Imala sam ih, naravno. Ali sam ih pobjeđivala tako što sam išla u susret njima. Dešavalo se da mi kada krenem kod doktora noge šlajfuju kao kad mačka grebe u mjestu. Vidim sebe kako ne mogu da se pokrenem, kao Bambi na ledu. A onda odem tamo, uradim nešto za sebe. Pisati potanko o neprospavanim noćima, o bojaznima – smatram da je nepotrebno. Moj princip je da pamtim samo lijepe stvari. Volim onu Arsenovu i Gabinu pjesmu “Pamtim samo srećne dane – otkrila je ona.

Biljana je otvoreno ispričala i kako se osećala u trenucima koje je provodila u bolnici.

– Zahvaljući tome lakše sam se nosila sa situacijama kada sam morala da idem na operacije. Imala sam petlju da odem i na vrijeme se suočim sa zdravstvenim problemima, od kojih ljudi uglavnom bježe kada osjete neke simptome. Ja nisam, ne zato što sam hrabra, nego što sam na vrijeme shvatila koliko je borba važna. Dok sam bila u bolnici šest mjeseci, mislila sam da više ne postoji ovaj život. Kada sam prvi put izašla napolje, tek tada sam zaplakala. To je bio sudar sa novim svijetom, osjećala sam se kao da sam došla sa druge planete – navela je ona.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije