Za razliku od ostalih mališana koji su stigli u pratnji roditelja, malu Nađu do škole je dovela baka. Dok su se ostala djeca šepurila u novoj garderobi, Nađa je u učionicu stigla u blatnjavim gumenim čizmicama. Njeni drugovi su u rančićima donijeli raznovrsne đakonije za užinu, a Nađa je sa sobom ponijela samo komad hljeba namazan mašću, jer otkako zna za sebe to joj je najčešći, a ponekad i jedini obrok.
Djevojčicu su napustila oba roditelja, majka joj je otišla kada je imala pet i po mJeseci, otac joj je formalni staratelj, ali živi u Kraljevu sa novom suprugom. Ostali su joj samo bakica i dekica kako iz milošte zove roditelje svoga oca Slavicu i Svetomira. Ovo dvoje ljudi koje su pritisle godine, trude se da Nađi budu drugi roditelji, ali im to nije nimalo lako jer žive od Slavičine skromne penzije i Svetomirovih socijalnih primanja.
Međutim, novčana oskudica nije najveća muka ove porodice, već to što životare u udžerici od blata, punoj vlage koja pogoršava Nađinu astmu, što se kupaju u koritu, što djevojčica mora u poljski klozet i što je njihov namještaj odavno zreo za deponiju.
Da zlo bude veće, djevojčica mora svakog dana da prepješači skoro pet kilometara poljskim putem, a zatim prometnom saobraćajnicom kako bi stigla do škole i to u pratnji bake koja se pomaže štapom.
A mala Nađa se ne žali na svoj život jer za drugi ne zna. Društvo je prvi put stekla kada je pošla u predškolsko. Zahvaljujući drugovima, njihovim roditeljima i školi i njoj su počeli bolji dani.
(Telegraf)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu