Društvo

"NAŠA DJECA NIKAD NISU PORASLA!" Potresna ispovijest roditelja mališana ubijenih na Petrovačkoj cesti

Za njih je današnji dan živa rana. Jednako bolna svih ovih godina. S njom idu na počinak, ali nikad sna. Umorena djeca ih bude. Nejake ručice pružaju, kao u posljednjem zagrljaju.

"NAŠA DJECA NIKAD NISU PORASLA!" Potresna ispovijest roditelja mališana ubijenih na Petrovačkoj cesti

Rana do groba. I, u grobu. Naša djeca nikad porasla nisu – kaže nam Spase Pape Rajić, otac Nevenke (11) i Žarka (9), ubijenih na Petrovačkoj cesti, na današnji dan, prije 25 godina. Ubijeni su u koloni koju je bombardovala hrvatska avijacija.

– Sama sam, sa patologom, među sagorjelim zgužvanim tijelima prepoznala mog Darka po zubićima – govori Jovanka Vuković, majka trinaestogodišnjeg Darka.

– Prije toga, izdvojili smo kosti mog supruga Krstana. Kako sam mogla da izdržim, pitate me. Vjerovatno sam već tada bila mrtva.

Apatin, mjesto potresnih sjećanja i mjesto malenih grobova. Delić Bačke u kome teče život mimo nesreće Vukovića i Rajića, prognanih iz Donjeg Lapca. Iz Like. Ko će ih danas posjetiti? Pružiti im ruku u danu njihove nemjerljive patnje, pišu Novosti.

– Bilo je oko podneva. Moj suprug je vozio kamion i hranu za nesrećni narod u koloni. Na toj nesrećnoj cesti Darko je bio u kolima sa bakom. Spazio je oca u kamionu i potrčao. Ona ga je vukla da ne ide. Ali, ko dete da spriječi da ide ocu koga danima nije vidjelo. Za njim su krenula i Spasina djeca, Nevenka i Žarko. Bilo je: ili da idu u kamion, ili nikud.

Vučić ih se sjetio

Neše djece se možda ni ove godine niko ne bi sjetio da ih predsjednik Vučić nije pomenuo – kaže Spase Rajić.

– I niko nas se nikad ne sjeti, do ovih dana, kada smo u živim ranama.

A kakav je zaista život, uz četvrtvjekovnu patnju ovih ljudi? Jovanka Vuković je podstanar u Apatinu. Njena kćerka je u Njemačkoj. Tamo ne bira posao da obezbijedi sebi i pomogne majci. Sin Spase Rajića je u Norveškoj. Mašinski tehničar. Doputovao je, nedavno, sa suprugom i bebom, pa, u ovim danima, roditeljima blaži patnju, kad već oni nisu mogli da doputuju do njega. Put im je presječen u danu kada je Norveška, zbog kovida, zatvorila granice.

Bombardovanje kolone

Darko je sjeo na haubu, pored oca, Nevenka i Žarko na ležaj iza. Darko je vidio kad je avion izronio iz doline. Viknuo je: Tata, avion! Avion je preletio kolonu, udaljio se i munjevito se vratio. To su bili trenuci… Pogodio je Krstanov kamion. Bombe su nam spržile djecu i mog supruga. Iza vozila, u kome je bila porodica Dušana Drče, njihov petogodišnji Jovica… Maleni je smrtno stradao. Dušan teško povrijeđen. Dušan i njegova porodica su u Nemačkoj, da ne kucate na zatvorena vrata…

Drži se Jovanka. Brani se, a emocije ključaju. Ona stalno ustaje. Kao, nešto pomjera.

Otvara vrata. Zatvara ih. Sa fotografija posmatraju je Darko i Krstan. Dečak sa pionirskom maramom, njen suprug, iz najljepših dana ove porodice. Na trenutak se učini da su oči žive i da je u trenu, u ovom izbegličkom podstanarskom domu Jovankinom, sva nekadašnja ljubav i onaj život, nekadašnji.

– Han Kola kod Banjaluke. Jedna kolona je krenula u tom pravcu, u njoj naša kćerka i ja – sjeća se Jovanka.

FOTO: RTRS/YOUTUBE/SCREENSHOT
FOTO: RTRS/YOUTUBE/SCREENSHOT

– Slušamo vijesti. Javlja radio da je bombardovana kolona u Petrovcu. Slutila sam, a nisam vjerovala. Dan prije, bombardovana je kolona u Svodni, kod Prijedora. Mislila sam o tome govore. Zapravo, nisam željela da vjerujem. Čekamo kolonu i rodbinu koja stiže u koloni od Prijedora. Niko ništa ne govori, samo ćute. Od mene kriju nešto. Spuštaju poglede. Šta je, jesu li živi, pitam. I čula sam, nisu. Tada sam umrla. Donijeli su u jednoj kesi ostatke moga sina i moga muža. U toj istoj kesi i djecu Rajića. Sahranili smo ih u Han Kolima. Ali sam ja čula još nešto. Neko je izustio… Nije to sve.

Rajići su, godinama unazad, slušamo priču njihovih komšija, podnosili molbu za pomoć da obnove kuću kojoj propada krov. Niko ih nije čuo. Ne, barem, do sada. Ove godine odgovorili su im: kuća se ne vodi na Spasu, već na njegovog sina. A na koga će otac da prenese imovinu do na jedino svoje dijete. Je li tačno ovo što pričaju komšije Rajića?

– Jeste, ali nisam želio nikoga da molim. Nisam želio zbog onog groba u kome su moja djeca – odgovara nam Spase.

Ovdje zastaje Jovanka Vuković. Pa, od prozora do vrata, od šporeta do frižidera, služi sok, kuva kafu. Pali cigaru o cigaru.

– Nije sve? Pa, gdje je ostalo? I rješila sam: ići ću ja tamo gde je bomba pala i ubila moje srce. Zaustavili su me: Nemoj Jovanka da se sad ometa ova sahrana.

Kad je u maleni kovčeg na groblju u Han Kolima sahranjena kesica sa ostacima djece Rajića, njenog Darka i Krstana, ona se nije smirila. Tragala je od Ključa, Petrovca, svuda gdje god je mislila da su ostavljeni umoreni u bombardovanju.

“Prepoznala sam ga po zubićima”

– U bolnici na Paprikovcu, kod Banjaluke, odgonetnula sam da su u Institutu za patologiju ostaci naših ubijenih. Da je tu stiglo i “ono što je ostalo” na Petrovačkoj cesti. Sad, treba neko da pomogne patologu Željku Karanu, ne može sam, a upravo mu je stigao poziv iz Sarajeva, da identifikuje vojnike iz kolone, iz maja devedeset druge. Kažem: Ja ću da pomognem. Polazi sa mnom i naš Spase Rajić. Zastaje pred vratima Instituta. Kaže: Ne mogu, Jovanka. I šta da vam kažem… Nekako smo izdvojili Krstanove ostatke iz te gomilice, ali dječije… Ko da prepozna šta je od kog djeteta ostalo. Darko je imao lijepe, zdrave zube. Tako sam ga prepoznala. I riješila sam da ih selim i sahranim u Apatinu. A, onaj maleni sanduk, stavili smo preko Krstanovog. Neka ih, neka počivaju u zavičaju moga muža i njegove porodice.

Spase Pape Rajić je svoje mališane, kada su s mukom identifikovani, prenio u Apatin. I sahranio je, ovde, gde s njim danas razgovaramo. Gde je sada dom Rajića, prognanih iz Donjeg Lapca. Želio je Spase da mu mrtva deca budu blizu. Svaki dan. Da im pomiluje spomenik…

On, ovaj lički domaćin, jedva steže srce. Toliko ima snage samo da potvrdi priču Jovanke Vuković. Njegova supruga Slavica čak nema snage ni za razgovor. Patnja joj je, danas, jedini sagovornik.

– Nama se u novembru 1997. rodio sin. Naš Nenad – kaže na kraju Spase Pepo Rajić. On i naša snaja obradovali su nas unukom. Dali mu ime Stefan. Oni su svjetlo u teškoj tami naših života. I, ja… na licu malenog Stefana prepoznajem Žarkove crte. A naš maleni unuk ima tek pola godine. To je novi život koji blaži onaj koji nikako da se ublaži.

Danas, 7. avgusta, navršava se 25 godina od stravičnog bombardovanja izbegličke kolone na Petrovačkoj cesti, kod Bravskoga, između Bosanskog Petrovca i Ključa. U najtežem zločinu “Oluje”, kada su hrvatski “migovi” granatirali srpske civile u zbegu, u dva minuta ubijeno je desetoro ljudi, a među njima četvoro djece stare od šest do 13 godina.