Ali, pošto u ovdašnjim sukobima suština nikada nije bila bitna, ljudi su i zbog apstraktnijih stvari bili spremni da se hvataju za vratove, lijepe etikete izdajnika i patriota, naročito na slavama, svadbama i sahranama, poslije treće-četvrte čašice. Na petoj su već eksperti.
U rijaliti stvarnosti, u kojoj je bježanje od vlastitih problema vrhunac uspjeha, ovakvo ponašanje je sasvim razumljivo. Zašto pričati o praznom frižideru, maloj plati i odlasku radnika, kada imamo mrski NATO, dragu majkicu Rusiju, Komšića i Izetbegovića koji nas guraju u ruke neprijatelja (Čovića ne pominjati), Dodika koji jedini može da nas odbrani i opoziciju koja bi zarad vlasti pristala na sve.
Da se razumijemo, iza skraćenica s početka priče kriju se mnogo ozbiljne političke i vojne stvari. Problem je što o dalekoj budućnosti pričamo kao da je nužna sadašnjost, a NATO pitanje, i u vezi s njim formiranje vlasti, digli smo na nivo najvažnijih. Nešto kao život ili smrt.
Naravno da su tome doprinijeli politički lideri, koji su prvo godinama gradili kampanje na NATO, da bi posljednjih nekoliko mjeseci tom pričom počeli da uslovljavaju formiranje Savjeta ministara BiH.
Sada je došlo vrijeme da saberu plodove svog rada, da mjera njihovog uspjeha bude ima li, ili nema, tog prvog koraka na mogućem članstvu u NATO. To što je ANP samo jedan korak u Akcionom planu za članstvo (MAP) i što u svako trenutku možemo da odustanemo više nije važno.
Sami ste od muve napravili medvjeda i vrijeme je da velikim cehom platite malu porciju.
To znači – hoćete li patriotski ostati protiv NATO, pa makar nikad ne ušli u Savjet ministara, ili ćete, kao mnogo puta do sada, izdati vlastito obećanje i vratiti se na vrijeme kada je NATO bilo opredjeljenje svih u BiH.
Na kolektivnu amneziju naroda možete da računate.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu