Sjećate li se mladića koji je prošle jeseni na stadionu „Rajko Mitić“ otpevjao nekoliko „Zvezdinih“ pesama i preko noći postao zvezda na društvenim mrežama?
Nemanji Crnatoviću (22) iz Beograda tada je ispunjen jedan od najvećih snova – da zapjeva na stadionu voljenog kluba za koji navija svim srcem. Nekoliko puta prije toga roditelji su ga dovodili na “Marakanu” da prati “Zvezdine” utakmice. Nije vidio nijednog igrača, piše Telegraf.
Nemanja je od rođenja slijep.
Iako mu je zbog ovog invaliditeta mnogo toga u životu uskraćeno, mladić nestvarno lijepog i snažnog glasa je, zahvaljujući bezgraničnoj ljubavi i podršci porodice, uspio da nađe svoje mjesto pod suncem. Njegova borba za parče neba koje bi svakome od nas po rođenju trebalo da pripadne je drugačija. Traje iz dana u dan, na način kog mnogi nisu svesni.
Nemanjina borba je ujedno i borba njegovih roditelja i sestre, baka i pokojnih djedova koji su utkali svu ljubav ovog svijeta i svaki atom snage da mu život učine ljepšim.
Njegov nastup na nekadašnjoj „Marakani“ većina gleda kao bljesak, rađanje vanserijski talentovanog pevača koji, po mišljenju stručnjaka, pjeva bolje od Bočelija. Malo je onih koji su se zapitali kako su izgledale prethodne 22 godine u tami, ali i kako će izgledati budućnost. Samo bližnji osoba rođenih sa apsolutnim odsustvom vida znaju da ta tama vjerovatno nikada neće prestati. Ali, ne odustaju.
Ne odustaje ni Nemanja.
Ovo je priča o bitkama koje bije 12.000 slepih i slabovidih osoba u Srbiji kroz iskustvo Nemanje Crnatovića i njegove porodice.
„Saznali smo da je slijep 3 mjeseca poslije rođenja“
Nataša i Aleksandar Crnatović bili su presrećni kad su saznali da će u mladim godinama postati roditelji. Ipak, nije sve teklo glatko – Nemanja je rođen prijevremeno, zbog čega je duže od dva mjeseca morao da bude u inkubatoru.
– Kad je pušten iz bolnice, za nas je to bio veliki uspjeh, jer je svaki dan bio borba za preživljavanje i nosio je novu neizvjesnost – kaže za Telegraf Nemanjin otac Aleksandar.
– Rečeno nam je da je otpušten iz bolnice kao zdrav po svim fizičkim parametrima. Tek kad smo ga mjesec dana kasnije odveli na prvi pregled saznali smo da ima potpuno odsustvo vida. To je za nas bio ogroman šok, kao nuklearni napad. Tad je počela borba koja traje i danas.
Nemanja za Telegraf kaže da je, kad se tako nešto desi, za svaku porodicu, pa tako i za njegovu, u prvim trenucima šok:
– Ali, svaka porodica mora da gleda na to da izvuče maksimum iz djeteta i da se bori. Život ide dalje.
Svaki dan je nova neizvijesnost
U prvim godinama najveću pomoć pružali su im roditelji, posebno Natašini, jer su živjeli zajedno sa njima. Aleksandar kaže da u početku on i supruga nisu ni bili svjesni težine invaliditeta koji njihov prvenac ima.
– Prava svijest došla je kasnije, kad je Nemanja krenuo da sazrijeva. Četiri godine poslije Nemanjinog rođenja dobili smo kćerku. Na jednom od pregleda sa Nemanjom sugerisano nam je da bi za nas bilo najbolje da dobijemo još jedno dijete, što je za nas bio šok. Kasnije smo shvatili da je to najbolje za nas i to preporučujemo svim roditeljima koji imaju dijete sa posebnim potrebama.
Sve ono za čim, između ostalog, žalite što niste prošli kao roditelj sa prvim djetetom sa drugim doživljavate kao novi procvat, prolazite ponovo djetinjstvo. Ujedno, i sa Nemanjom smo prolazili na drugačiji način, i to nam je mnogo značilo – priseća se Aleksandar.
Kad je došlo vrijeme za vrtić i školu, Nemanja je morao da ide u Zemun.
– Nismo imali izbora. To su bili teški i sivi dani, uvijek je neko morao da ostane sa njim, da bude prisutan ako nešto zatreba zbog motorike i fizioloških stvari – navodi Aleksandar.
U tom periodu Crnatovići nisu ni znali da postoji personalni asistent.
– Tek kasnije sam dobio osobu koja je zadužena za orijentaciju – kaže Nemanja.
Roditeljska strepnja nezaustavljivo je rasla kad je Nemanja krenuo u školu:
– Institucija je bila OK, s tim što je to za nas bilo sve novo, dodatna konfuzija da li će uspjeti, stalna bojazan, svaki novi dan je donosio novu neizvijesnost… U jednom trenutku čovjek stavi očajavanje sa strane i kaže sebi: „Glavu gore, završili smo sa alternativnim pokušajima, sa medicinom, moramo da socijalizujemo dete.“
Aleksandar kaže kako su on i supruga mislili da Nemanja nikada neće naučiti Brajevu azbuku. Potom su iskusili da neke stvari kod djece sa posebnim potrebama dolaze kasnije.
– Naučio sam da čitam tek u trećem razredu, u prvom sam znao samo 10 slova. U trećem razredu nešto je kliknulo u glavi, išao sam na takmičenje u čitanju koje je bilo najprije u školi, a onda i u Jevrejskoj i tu sam uzeo prvo mjesto – prisjeća se Nemanja svojih početaka, ali sve je to uspješno savladao i završio školu.
Iako je Nemanja izvanredan student, roditelji s pravom strepe šta će se desiti kad završi školovanje:
– To su oni momenti kada je porodica donekle ušuškana, ali zna da će se ravna voda pretvoriti u vodopad i trebalo bi da razmislimo šta dalje. I sa diplomom i sa talentom realno ne možete ništa. Postoji šansa da upiše master koji je neophodan da bi se zaposlio u državnoj firmi. Slijepi profesor u muzičkoj školi u Srbiji nama ne deluje kao ostvariva šansa.
Zbog toga Crnatovići žele da Nemanja ode u inostranstvo. Imali su tu šansu 1999, dok je Nemanja bio „kao vekna hleba“, ali su odustali. Proveli su mjesec dana u Švedskoj kod Natašinih rođaka i bili oduševljeni načinom na koji društvo prihvata osobe sa posebnim potrebama. Ipak, nisu “prelomili” da napuste Srbiju.
– Kad bi Nemanja sada dobio stipendiju, to opet povlači za sobom da neko mora da bude sa njim. Ali, ako čovek na nekom semaforu ne skrene lijevo, cijelog života će se kajati što je otišao desno – komentariše Aleksandar.
Školovanje
Nemanja se nadovezuje:
– Volio bih da to budu Austrija, Švedska ili Rusija. Treba odabrati pravi trenutak i uvijek se truditi, jer bez rada i truda nema rezultata.
Nemanja je godinama „šetao“ kroz različite muzičke žanrove. Kao dijete, obožavao je Bregovića i njegov „Kalašnjikov“, Bitlse, Elvisa Prislija, Kvin, Frenka Sinatru, italijanske napolitanske pesme…
Danas voli Cuneta, Tozovca, Zvonka Bogdana, a posebno ansamble – „Stare zvuke“ iz Šapca i „Skadarliju“. Zbog ljubavi prema operskom pjevanju, ali i etno zvucima i sevdahu, sebe vidi kao koncertnog pjevača koji interpretira mješavinu navedenih žanrova.
Kako izgleda društveni život mladića koji je drugačiji od drugih? Nemanja nije usamljen, niti je „preskočio“ povremene izlaske u kafić, proslavu punoljetstva… Ima nekoliko prijatelja koji dolaze kod njega, ali najčešće komunicira sa vršnjacima preko društvenih mreža.
– Imam dosta prijatelja na društvenim mrežama – vedro kaže Nemanja. – Dešavaju se tehničke greške tokom pisanja, ali svi to sada već i razumiju, jer im objasnim kakva je situacija.
Nemanja ne zna gde će ga život odvesti, ali optimizam i želja za borbom kod ovog talentovanog mladića ne presušuju:
– Najljepše mi je kada je u okruženju sve kako treba, kada je atmosfera opuštena, kad je porodica složna. Dar života za mene je zdravlje, prije svega, i optimizam; kakva god da je situacija, sve se da riješiti. Poručio bih svim mladim ljudima i ljudima sa hendikepom da se drže i da nikada ne odustaju od svojih ciljeva. Jer, koliko god djeluje da je teško, uvijek se nađe način da se postigne gol.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu