Nisam pročitao mnogo knjiga posljednjih godina jer uglavnom čitam (i ponekad crtam) stripove raznorazne tematike. Kolegica s posla mi je preporučila i dala na čitanje knjigu “Grad za nezbrinutu djecu” pisca Dragana Tepavčevića i kada sam je počeo čitati nisam mogao stati dok nisam došao do kraja.
Rođeni sam Sarajlija, rat me zatekao sa nepunih 18 pa me možda i zato tako opalio ovaj roman koji je i ratna i sarajevski. Kroz priču glavnog lika Damira Filipovića koji je jedno od djece iz Doma za nezbrinutu djecu na Bjelavama i koji ne zna ni oca ni majku, nit'zna koje je vjere i nacije, Dragan Tepavčević Tepa nam oslikava predratno stanje, opisuje zašto je moralo ili nije doći do još jednog besmislenog rata, ali ono što je na mene ostavilo najjači utisak je ono kako je on dočarao Sarajevo i Sarajlije.
Ponovo mi je oživio slike ulica kojima sam prolazio dok sam išao u školu, gdje sam odrastao, a mislim da mentalitet Sarajlija nije niko tako dobro opisao kao on. Knjiga je toliko slikovita i stripična da dok sam je čitao zamišljao sam kako bi bilo dobro pretočiti je u strip. Kada me je kolegica pitala je li mi se svidjela knjiga samo sam rekao da sam otišao u knjižaru i kupio sebi svoj primjerak. Mislim da je to bilo dovoljno.
FILM Vrana / The Crow
Iako ovo nije moj omiljeni žanr jer preferiram komedije, za vašu rubriku sam odabrao film “Vrana”(The Crow), a i to je vjerovatno posljedica moje zaluđenosti stripom. Film sam prvi put odgledao negdje 1996. godine kad sam bio u izbjeglištvu u Višegradu, snimak iz kina vjerovatno (tako se to tada radilo) na nekoj iznajmljenoj video kaseti. Dok smo gledali film, rođak koji je takođe dobar poznavalac stripa i ja smo komentarisali kako su dobri akdrovi u filmu, baš kao stripovski. Na odjavi filma smo vidjeli da je on u stvari adaptacija istoimenog stripa Džejmsa O'Bara i da je ovaj strip autor u stvari koristio motive svoje životne priče. Nisam nikad odgledao nijedan nastavak “Vrane”, nije me ni zanimalo, ovaj prvi je ostavio i te kako dobar utisak na mene.
MUZIKA – “Appetite for Destruction”
“Guns N’ Roses” su se pojavili krajem osamdesetih taman kada sam ja prelazio iz osnovne u srednju školu i kada sam tražio prelaz na neki malo jači zvuk od onog koji su proizvodili moji omiljeni Atomci (Atomsko Sklonište), u što se njihov prvenac “Appetite for Destruction”savršeno uklopio. Sviđala mi se melodičnost njihovih pjesama, jasan i žestok Slešov rif i energija koju je Aksl Rouz nosio na svojim nastupima. Obožavao sam da gledam snbimke sa njihovih koncerata. Njihova pojava pojačala je i moju želju da naučim da sviram gitar pa sam ubrzo i naučio da promjenim nekoliko akorda.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu