Sjećanja su živa, toliko su urezana da ne može ništa da se zaboravi. Znam sve detalje. Znam gdje se svaki kamen nalazio, gdje je bila svaka biljka. Kako je to bio čudan osjećaj. Sve je bilo daleko, a sve je bilo tvoje. Ne mogu da zaboravim. Ne blijede sjećanja, pamtiću dok sam živa – priča glumica Maja Kolundžija Zoroe koja godinama nakon Oluje nije slavila rođendan, nije željela nikome da kaže da je rođena 5. avgusta.
– Tek nakon što sam postala majka, otklonila sam taj strah – dodaje. U razgovoru Maja se vratila u avgust 1995. godine, u selo Kolundžija, četiri kilometara udaljeno od Knina gdje je živjela sa porodicom.
– Krenuli smo od kuće popodne, majka, otac, prve komšije i ja u komšijskom kamionu “Tamić”. Smjestili smo se pozadi, misleći da idemo samo do šume kako bismo se sklonili od granatiranja i da ćemo eventualno stići do Republike Srbije. Niko nije vjerovao da ćemo zaključati kući i da se više nećemo vratiti u nju. Niko to nije zaslužio, niko nije imao prava da nam to uradi – nastavlja Maja koja najviše žali što tog dana nije ponijela fotografije, pa ih danas ima svega 15-ak koliko ih se našlo u dnevniku.
– Kada ostanete bez fotografija, to je kao da vam je neko otkinuo parče života. I Momo Kapor je o tome pisao. Majka se pametno dosjetila da ponese dokumenta. Uzeli smo nešto odjeće, ogromnu pršutu, parče mesa iz zamrzivača koje se usput pokvarilo i to je to. Kao na filmu – priča Maja.
Sa Majom i njenom porodicom nije bio njen brat koji se prije toga oženio, a bio je i na ratištu gdje je ranjen.
– Preživio je, ali dugo nismo znali za njega. Izgubio se bio u Bosni – ističe Maja.
Kolona se kretala sporednim putevima jer su oni glavni bili bombarodovani.
– Išli smo putevima koji prije toga nisu ni postojali. A što smo više odmicali od kuće, kolona je bila veća. Ljudi su počeli da se raspituju da li smo vidjeli nekog člana njihove porodice, majke su tražile djece, porodice su se rasipale. I onda jedno vrijeme muk. Kako se odmicalo ka Bosni, beznađe i jad. Ne vjerujete šta vidite. Bio je to muk bola!”.
– Došli smo te noći do Petrovačke ceste, prenoćili smo na ogromnoj livadi u Petrovcu. Niko mi nije čestitao rođendan, nije se ni pomišljalo na to. Ja sam se naravno sjetila, ali to niko nije izgovarao – prisjeća se Maja koja je imala planove i želje za 18. rođendan.
– Vratila sam se zbog tog dana ranije sa mora. Bila sam puna života. Nekako je sve to manje bolno kada je čovjek mlad. Imate tada veću želju za životom, mada smo i mi mladi bili toliko razumni da shvatimo da se dešava nešto jezivo. Odjednom je nastupilo to beznađe, ali i neznanje šta će bitri, što je još gore.
Zamalo izbjegli bombe
Maja je sa porodicom i komšija bila na početku kolone pa su izbjegli bombardovanje koje je zadesilo one na kraju.
– Da nas je to zadesilo, poginuli bismo. Niko srećom nije tada stradao iz moje bliže familije, a i niko iz mog sela – dodaje Maja koja je prvo stigla u Beograd, a zatim otišla u selo pored Obrenovca kod majčinog strica. U ovom gradu je završila Gimnaziju.
Povratak u selo
Maja se 2000. vratila u selo.
– Majka i ja smo otišle, zatekli smo novestanare, Hrvate, da žive u našoj kući. Bilo je veoma emotivano vratiti se. A i čudno je kada vam vrata vaše kuće otvori neko stran. Ali su nas lijepo prihvatili, pozvali unutra, ponudili su nas čak i kafom – kaže Maja čiju su kuću tokom rata pljačkali i palili pa su zatim novi vlasnici uredili ono osnovno.
– Kada su oni izašli, roditelji su se vratili da tamo žive, ali su pola godine bili ovde u Beogradu, a pola u Kolundžiji. Otac je preminuo 2013. godine, majka je u selu. Povremeno dolazi kod nas. Ja sam išla svakog ljeta do prije dvije godine kada sam dobila treće dijete.
Maja sada živi u Beogradu, a prošle godine je Oluju dočekala u porodilištu, njen sada četvorogodišnji sin rodio se 15. avgusta. Kaže nam da se i njena starija kćerka rodila u avgustu – 15.
Maja nam kaže da starijoj djeci, kćerkama od 15 i 16 godina priča sve. Voli i da prisjeti lijepih momenata, da priča na ijekavici, da se sjeti toga odakle potiče jer joj je porijeklo veoma važno.
Pričajući sa nama, prisjetila se i ratnih godina u Kninu.
– Od sedmog razreda osnovne škole pa do četvrtog razreda gimnazije… Trajao je sve to vrijeme rat. Ali mi nismo bili na prvoj liniji gdje je bilo mnogo teže. Malo-malo pa bombardovanje. Mi smo bili pošteđeni toga. A tinejdžeri kao tinejdžeri, bili smo puni žiovta, učili smo, izlazili. Nismo razumjeli da tako sve može da se završi. Kada bi se začule sirene, lijepili smo selotejp na prozorima i ranije odlazili kući”.
Jedan momenat izdvaja kao najteži.
– Otac je dugo bio na ratištu. Pa kad se vratio, ja sam mu otvorila vrata i pitala ga ko je. Nisam ga prepoznala”.
U selu je bilo i nestašice hrane, Maja nam kaže da su jednom Svetog Nikolu slavili bez voća na trpezi. Ali borili su se teškoćama.
Djeca se rasplakala kada im je rekla ovo
Kao jedan od naupečatljivijih momenata Maja je izdvojila i susret sa bratovljevim drugom Hrvatom koji se u ratu borio na “drugoj strani”.
“Bila sam tada sa djecom na selu kada smo ga sreli pa smo rekli kako je on pucao na nas, u prenesenom smislu, naravno. Kćerke su se rasplakale, djeca ne mogu da razumiju kako su se desile takve stvari”.
Izbjegla i sa Kosova
Maja je glumu studirala na Kosovu, kaže da je najduže od svih koje je znala ostala dole 1999. kada je počelo bombardovanje.
“I sa time sam se izborila. Evo, najteži mi od svega pada, nestašica posla tokom epidemije”, poručuje.
Maja Kolundžija Zoroe rođena je u Kninu 5. avgusta 1977. godine. Akademiju dramskih umjetnosti završila je u Prištini, živi u Beogradu. Samostalni je umjetnik i drži studio glume “Mali princ”.
Oluja je trajala od 4. avgusta do sedmog avgusta 1995. godine, prenosi Žena Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu