Kultura

Neda Kozomara piše o MALIM JUNACIMA VELIKOG SRCA „Nikad nismo dovoljno odrasli da nam ne trebaju bajke“

Za sebe kaže da je rođeni optimista, da joj niko ne može oduzeti maštu i hiljade lijepih priča koje ima u sebi i čuva za svoje čitaoce.

Neda Kozomara piše o MALIM JUNACIMA VELIKOG SRCA „Nikad nismo dovoljno odrasli da nam ne trebaju bajke“
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA

Prije par godina pisali smo o Nedi Kozomari kao autoru zbirke priča „Senka nade“, nakon promocije u Brčkom.

Danas ponovo razgovaramo sa ženom koja piše i kolumne za Srpskainfo, ali u nešto drugačijoj ulozi – kao autoru zbirke bajki i priča za djecu pod nazivom „Ramonda i čarolije“!

Ima li tu malo neobičnosti, da se iz jednog faha pređe u drugi.

Malo je teže pisati za djecu i puno odgovornije, bar meni! Krenulo je slučajno, ako postoji Njegovo veličanstvo Slučajnost?! Desila se pandemija, puno slobodnog vremena, boravak u kući. Vidjela sam konkurs iz Beograda za dječiju priču i napisala sam prvu priču za djecu s aktuelnim problemom, zavisnosti o internetu. Zove se „Đorđe u knjigama“. Prošla sam na tom izboru. Tako, nastavim dalje, još jednu pa još… i nastade zbirka.

„Ramonda“ je neobično ime za naslov zbirke.

Natalijina Ramonda, predivan cvijet, endemska vrsta, simbol primirja u Prvom svjetskom ratu, dobio je ime po kraljici Nataliji Obrenović, koja je bila poznata humanitarka i dobrotvor. Svidjelo mi se to ime, Ramonda, i žao mi je što nije ušlo među narod. Ne čujem da se neka djevojčica ili žena tako zove.

Koliko ima priča i bajki u zbirci, o čemu ste pisali?

Ima 17 priča i mnogo kolor ilustracija, za svaku priču. Sve priče i bajke nisu vezane samo za Ramondu; ima još dosta drugih junaka i njihovih zgoda. Nikad nismo dovoljno odrasli da nam ne trebaju bajke! Svako djetinjstvo je jedna bajka i zato se borimo za njen srećan kraj. U zbirci bajki “Ramonda i čarolije” spavaju pravi mali junaci velikog srca. Oni imaju svoje probleme za koje im dajemo rješenja: vršnjačko nasilje, ovisnost o internetu, prihvatanje različitosti, drugarstvo, značaj prijateljstva, podrška porodice, vjera u dobre ljude i zdrava hrana. Mašta kad se razvija uvijek traži ljepotu na horizontu!

FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA
FOTO: USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Mislite li da se može vratiti navika kod djece za čitanjem knjiga?

Može ali, ako prije svega roditelji na tome insistiraju i naviknu svoju djecu da im od najranijeg djetinjstva stvore tu naviku i uvedu ih u svijet mašte i pozitivnih priča, a bajke su takve. Ja sam upravo na jedan lagan pristup ispričala koliko je važno imati svoje znanje u glavi, iz knjiga, jer internet nije temelj i često nestane, negdje ne stiže, nekad će izgubiti telefon, naći se u nekim zabitima, a samim tim mogu se desiti vrlo neprijatne stvari zbog kojih može i sam život zavisiti!

Pročitajte još

Pored tog problema, zavisnosti od interneta, koji je sigurno sveprisutan u svijetu, šta ste sve približili djeci kroz priče, a da ste pretpostavili da će ih zainteresovati u moru izdanja?

Rekla bih da je vršnjačko nasilje veoma rasprostranjeno i tome sam posvetila neke stranice kroz priču, kao i prihvatanje razlika u fizičkom i svakom drugom smislu. Važno je djecu od malena tome učiti, jer to ostaje za cijeli život. Ima u mojoj slikovnici još dosta novih podataka koji su interesantni, jer su istiniti, za najmlađe. Naprimjer, zašto sve sove Evrope lete u novembru u Kikindu, kako se zove drvo koje odmah potone u vodi, u kojem jezeru na vrhu planine živi vila koja svakog avgusta izađe iz jezera da je vide, šta se dešava u marketima, noću, kad je zaključan?! Posebno je interesantna priča koju sam vidjela u dokumentarnoj tv emisiji; djevojka je provela dvije godine na drvetu sekvoje, da je sačuva od sječe, pa sam je prilagodila za najmlađe i dopunila maštom i nekim detaljima koji su mogući.

Da li je teže napisati ili realizovati, doći do trenutka da se knjiga nađe u rukama čitalaca?

Mnogo je teži tehnički dio, prelom, štampanje, distribucija… jer sve sam sama finansirala i samim tim sav posao oko distribucije je na meni, kao i marketing. Slikovnica „Ramonda i čarolije“ nalazi se u knjižarama Zavoda za udžbenike.

U Norveškoj je, naprimer, samo važno da napišete, naravno kvalitetno i prihvatljivo za djecu. Vlada otkupi 1.500 primjeraka u startu! Za naše uslove, to je bogatstvo, makar nijednu knjigu više ne prodate. Mislim da je ovo najteže vrijeme za knjigu, osim ako niste neka starleta, intrigantna ličnost ili veoma poznat pisac. Djecu zabavljaju telefoni i igrice, roditelji su na Fejsbuku, i kako će djeca razvijati maštu, govor, učiti zapažanje, prepričavanje, logično zaključivanje!?

Šta je najljepše u cijelom procesu oko stvaranja slikovnice?

Susret s djecom na promocijama, u obdaništima, dok im čitam, ta njihova zapažanja su interesantna. Najdraža im je priča „Boško mamaroško“, zbog naslova.

Prihvati notifikacije