Legenderni frontmen “Zabranjenog pušenja” i po njegovim riječima skromni pisac u nastanku, početkom ove sedmice u prepunoj koncertnoj dvorani Banskog dvora održao je promociju knjige “Solunska 28”.
Zbog brojnih obaveza prema gostima promocije i medijima u jednom, vrlo munjevitom razgovoru za Srpskainfo Nele je objasnio kako je kuća na adresi Solunska 28 postala inspiracija za roman, kako je ova knjiga iz velikog “tolstojevskog romana”, postala samo prvi dio trilogije, ko mu je pomogao oko pisanja, a dotakao se muzike i razloga za povratak na binu.
Kako je adresa Solunska 28 postala “junak” vašeg istoimenog romana?
Te danas davne 1992. godine kada sam iz Sarajeva stigao u Beograd, tražio sam smještaj za svoju porodicu, i kako se to pročulo u medijima, javila mi se jedna meni nepoznata rođakinja i rekla mi da ja već imam kuću u Beogradu na adresi “Solunska 28”. Ispostavilo se da to nije baš tako jednostavno, jer je kuća na toj adresi bila predmet neriješenih imovinskih odnosa između velikog djela mojih daljih rođaka i nekih drugih ljudi, koji mi nisu rođaci (smijeh). Riječ je o kući koju je moj pradeda podigao negdje početkom 20 vijeka kada je iz Istočne Srbije stigao u Beograd, a koja je ostala mom djedu po ocu, da bi se kasnije dijelila između rođaka, dio objekta se nacionalizovao, jedno je vrijeme čak bila smještaj za narkomane kao neka vrsta “sigurne kuće”, i na kraju sam odustao od pokušaja da je vratim jer je sve to bilo mnogo komplikovano.
Ipak se na neki način ova kuća preselila u književnost ?
– Bio sam blago rečeno fasciniran sudbinom te kuće i njenih brojnih stanara. Prije svega činjenicom da se za čitav jedan vijek njen broj 28 nije nikad mijenjao. Kuća u Solunskoj 28 preživjela je pet ratova, nekoliko intezivnih bombardovanja Beograda, modernizacije i urbanizacije, nacionalizacije… Opstala na istom mjestu i istoj adresi, kao neki svetionik postojanosti u jednom vrlo burnom vremenu. Tada sam dao obećanje da ću o njenoj sudbini jednog dana napisati knjigu. Iz tog obećanja datog prije nekih 25 godina na kraju se desio ovaj roman.
Prilično ste mijenjali žanr u odnosu na prvu knjigu “Fajront u Sarajevu”?
– Za razliku od prve knjige koja je bila autobiografska, ovo je potpuna fikcija. Bazirana je na jednoj priči koja je najvećim dijelom izmišljena, iako se dotiče nekih istorijskih činjenica. Sudbina ove kuće, u prenesenom značenju je i sudbina Beograda i čini mi se generalno srpskog naroda u 20 vijeku.
Knjiga je po vašim riječima samo uvod u priču koja se hronološki proteže na mnogo duži period?
– Knjiga „Solunska 28“( O novcu i strastima) u prvom dijelu bavi se sudbinom ove kuće i njenih stanovnika u periodu od 1900. do 1918. godine i završetka Prvog svjetskog rata, dok će druga i treća knjiga u ovoj trilogiji pratiti period do kraja Drugog svjetskog rata i sve do 2000. godine. Roman u sebi ima priču kako su obični ljudi živjeli u tom periodu, kako su se oko njih razvijali društveni i politički odnosi, te kako su oni uticali na njihove sudbine i njihove živote.
Pomenuli ste da je fikcija, kako bi je definisali u žanrovskom smislu kao istorijski roman ili je u pitanju nešto drugo?
– Nisam nikad bio sklon klasifikaciji u životu ni u umjetnosti, ali ovo se bi moglo klasifikovati kao istorijski roman, iako ga ja najradije opisujem kao roman 19. vijeka. Zanatski strogo gledano on nema formu klasičnog romana 19. vijeka, tipa „Jadnici“ ili „Rat i Mir“, mnogo je dinamičnije forme, ali je osnovni model u književnom smislu vezan za romane tog perioda.
Jedna takva obimna priča bazirana je na istorijskim elementima u principu zahtijeva i pomoć ljudi sa strane?
– Imao sam dva urednika i mnogo drugih ljudi poput istoričara, pisaca i novinara koji su mi mnogo pomogli savjetima i informacijama. Prije svega moju ženu i Vuleta Žurića. (smijeh). Prvo je to moja žena dočekala na nož, a potom je Vule kasnije secirao i oblikovao. Šalu na stranu nemoguće je napisati jednu toliko veliku knjigu bez ozbiljne uredničke ruke. Nekog sa strane ko ti otvori oči, jer je autor u knjizi stalno, dok urednik čita sa distance. Moj rukopis je u startu imao nekih 700 strana, pa mi je iz Lagune mudro sugerisano da to podijelim u tri knjige, jer ko će danas čitati toliku knjižurinu (smijeh), što nije daleko od istine, a i meni je pomoglo da bolje usmjerim priču i profilišem likove.
Koliko vam je uspjeh “Fajronta u Sarajevu” kod publike olakšao posao kod pisanja?
– „Fajront u Sarajevu“ sa jedne strane, jeste olakšao posao oko pisanja ove knjige, jer je prosto navikao ljude na činjenicu da je pišem, a ne samo da pjevam i pišem muziku. Sa druge strane stavio je pred mene težak zadatak da sa ovom knjigom ispratim uspjeh „Fajronta“ kod publike. Ne mislim tu na brojke, jer je prva knjiga tu ekstreman slučaj, koji se teško može ponoviti, ali emotivni pristup i sve ono što je “Solunska 28”, uspjela da uradi kod čitalaca u ova dva, tri mjeseca, kako je izašla, govori mi da smo uspjeli da prepoznaju cilj moje priče i da reaguje na pravi način. Knjiga je stigla do petog izdanja, što je u neku ruku prilično ubjedljiva potvrda mojih riječi.
Vratili ste se i muzici, kako uspijevate pomiriti život na bini i posao pisca, koji je ipak malo manje stresan u odnosu na posao rok muzičara.
– Bina se malo rjeđe dešava od posla pisca, tako da to nekako uspijevam pomiriti, inače bi bilo prilično teško to paraleno organizovati. Imamo sam nakon odličnog koncerta na Demofestu ovdje u Banjaluci, još jedan fenomenalan nastup u Beogradu na Bir festu. To je bilo zaista impresivna svirka pred nekih 100 hiljada ljudi, dali smo sve od sebe jedni drugima, i bilo je to nešto što ću pamtiti, bend, a nadam se i njih 100 hiljada u publici. Otišao sam sam svojevremeno sa bine jer sam osjetio “proklizavanje”. Sad sam osjetio da sam ponovo spreman da igram u „pravoj formi“ i zato sam se vratio nazad. Jednostavno je. Merak mi je svirati i zato sviram.
Album pred svirku na Tašu
Nova verzija pjesme “Nedjelja kad je otišao Hase” donela je vrlo zanimljiv zvuk i prilično angažovan tekst.
– Svakako ću nastaviti liniju angažovanih pjesama, ako bi odustao, to nekako nije Nele Karajlić. Već postoji par snimljenih pjesama, koje ćemo puštati sukcesivno na društvene mreže, pošto muzika danas tako komunicira sa publikom, pošto albumska forma nema ni značaj ni onu težinu, koju je imala ranije. Moguće je da pred sljedeći veliki koncert, koji bi trebao biti na Tašmajdanu u Beogradu 25 maja iduće godine pustimo neki mali album, čisto da te pjesme skupimo na jednom mjestu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu