Priznaje da joj prija sva ta pažnja, ali ne krije ni da joj je dosta života koji je, kako kaže, bio težak, pretežak, posut trnjem baš kao ruže u njenoj bašti. I kad bi mogla da vrati vrijeme, sve bi bilo drugačije.
Kućica u kojoj gospođa Ilona živi skoro šest decenija jedna je od dvadesetak udžerica u novosadskom naselju Satelit, koje još nisu ustupile mjesto betonskim višespratnicama.
O rušenju se govori praktično od kada se uselila u taj stančić od četrdesetak kvadrata, ali eto, dočekala je da prešiša čitav vijek i ništa se nije promijenilo. Prostor koji je dobila od “Etilena”, gdje je radila kao peglerka, dijeli sa osamdesetjednogodišnjim sinom Đerđom Đurikom, penzionisanim grafičarom, koji se nikada nije ženio i cijelog života brine o majci – vozi je kod doktora, obavezno nedjeljom u crkvu, ode u nabavku, pomogne oko spremanja kuće i dvorišta. Oboje slabo čuju, pritom im ne radi zvono, nemaju ni fiksni ni mobilni telefon. Jedva smo ih dozvali s kapije, piše Žena Blic.
Do stote je sve bilo lako
– Do stote sam bila sasvim dobro, išla sam na pijacu, u crkvu sam odlazila tri-četiri puta nedeljno, sama, pješke ili autobusom, kuvala sam svaki dan, pravila kolače, održavala baštu. Posljednjih godina sve sam slabija – žali se baka Ilona čija kućica, uprkos tome što je izdaje snaga, blista od čistoće. Na stolu, šporetu i kuhinjskim elementima nema nijedne mrlje, u sobi ni zrnca prašine.
Možeš jesti sa poda. Posvuda uštirkani jastuci i stolnjaci, koje je sama izvezla, šustikle s rišeljeom, heklani miljei, po zidovima uramljeni gobleni, njen omiljeni ručni rad, ali vid je poslije operacije katarakte više ne služi kao ranije pa je to batalila. Ipak, svojim očima gledali smo kako bez problema uvlači konac u iglu i vješto premiješta dugmad na suknji koja joj je postala suviše široka.
Naočita i spretna
Naučila je da šije kada je sa starijom sestrom iz rodne Bačke Topole prešla Novi Sad. Bilo joj je samo šesnaest godina i iza sebe je ostavila djetinjstvo koje je bilo sve samo ne srećno. Otac je, vrativši se iz zarobljeništva poslije Prvog svjetskog rata, našao drugu ženu, a majka nije marila za svoje djevojčice, pa ih je, vidjevši da deca neće preživjeti toliku nebrigu, preuzela tetka po ocu.
– Neko vrijeme bile smo i kod djede, e, jedino tada nam je bilo lijepo. Bila sam njegova ljubimica, govorio je da moram da završim za medicinsku sestru ili da odem u opatice. Od svega toga ostali su mi velika pobožnost i žal što nisam otišla u samostan – uzdiše Ilona Kovač koja je, završivši na kraju kod oca i neprijateljski nastrojene maćehe, potražila sreću u velikom gradu.
Ribala je i čistila po kućama usput učeći da kuva i šije, postala je vrsna domaćica i krojačica pa nije ni čudo što je onako naočita i spretna, zapadala za oko mnogim momcima.
Nevjerni muž
Udala se sa dvadeset četiri, a godinu dana kasnije, 1939. godine, rodio se njen prvenac Đurika. Ubrzo potom, muž joj je mobilisan, a na jednom od njegovih kratkih odsustava ostala je trudna: ratne 1943. godine rodila je kćerku, ali muža nije dočekala. Pao je u zarobljeništvo i kada je pušten, produžio je za Francusku gdje se ponovo oženio. Iako u tom braku nije dobio djecu, za svoje potomke nije mario, dolazio je rijetko, tek reda radi, da se ne kaže da ih je sasvim zaboravio.
Razočarana u muškarce
Iako je doživjela sudbinu svoje majke – da joj muž iz zarobljeništva ode s drugom ženom, gospođa Ilona nije napravila istu grešku: za sina i kćerku borila se kao lavica i uspjela je sama da ih izvede na put. Nije se više udavala, mada je imala nekoliko ozbiljnih veza koje nisu završile brakom isključivo zbog toga što je imala djecu.
– Znate kako, muškarac će teško zaprositi ženu s “prikolicama”. To važi i za ovo moderno vrijeme, a zamislite kako je bilo prije šezdeset-sedamdeset godina. Razočarala sam se više puta dok to nisam shvatila, ali sada mi je drago što se nisam ponovo udala – tvrdi simpatična starica čija kćerka živi u Bečeju i podarila joj je dvoje unučadi. Ilona danas ima četiri praunuka i jednog čukununuka, trogodišnjeg Patrika, rođenog u Škotskoj, kojeg su roditelji, kad je bio sasvim mala beba, doveli na proslavu njenog 102. rođendana.
Na pitanje šta je doprinijelo njenoj dugovečnosti, Ilona Kovač sliježe ramenima. Ne zna. Cijelog života bila je bolešljiva, imala je pet operacija: ako se izuzmu katarakta i slijepo crevo, koji su “uobičajeni” hirurški zahvati, bilo je tu i ozbiljnijih intervencija kao što je odstranjivanje tumora, srećom benignih. Zbog zdravstvenih problema otišla je u invalidsku penziju i sigurno drži rekord i u penzionerskom stažu. Možda je, kaže, za njen dugačak životni vijek ključna umjerenost, jer nikada ni u čemu nije preterivala.
Dobra kuvarica
Iako ne kuva svakog dana, što je ranije bilo obavezno, gospođa Ilona priprema hranu bar četiri puta nedjeljno. Napravi veću količinu pa ostavi u frižideru. Nedavno je nabavila novi šporet jer joj na starom ne radi rerna bez koje se, kaže, ne može zamisliti prava kuhinja. Glavni konzument njenih specijeliteta je, naravno, sin, dok ona jede sve manje: za doručak uzme malo tvrdog sira, ponekad se “zasladi” sa pet-šest čvaraka i popije malo mlijeka. Za ručak voli da spremi svoju omiljenu zelenu čorbu od šargarepe, peršuna i krompira, u koju zakuva malo domaćeg testa. Đurika mnogo voli mamin sekelji gulaš – dinstanu piletinu s kiselim kupusom i mnogo milerama, a hvali i njen kelj s mljevenim mesom, preliven pavlakom i zapečen u rerni.
– Moja majka je prvoklasna kuvarica i ekspert je za kolače, o Božiću i Uskrsu umjela je da napravi po desetak vrsta, plus torte. Već nekoliko godina ne priprema ništa slatko osim kuglofa koji je pravi delikates. Takav se ne može pronaći ni u jednoj poslastičarnici i pekari. Niko ne mjesi kuglof bolje od mama Ilone – kaže Đurika Kovač.
Gospođa Ilona je i vrsna baštovanka: mali vrt, koji sama održava, uredno je prekopan, već su uveliko nikli ljiljani i đurđevak, ruže su napupile, tamjanika je krenula, žbunje orezano pod konac.
– Ma, sve me boli, nije to samo od pada već od starosti, ne pomažu tu ni lijekovi, noćima ne spavam. Ovo više nije život, sve otkazuje, gasiš se na sopstvene oči. Eto vam odgovora na pitanje da li se plašim korona virusa. Ne, ne bojim se, nema ničeg strašnog u tome da umreš u sto šestoj godini.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu