Po profesiji cijenjeni ilustrator i dizajner jedne američke kompanije, zaljubljenik u džiu-džicu i prirodu, skromnog karaktera, Nemanja je svoj život ispunio avanturama o kojima prosječan čovjek može samo da sanja i vrlo vjerovatno, nikada se ne usudi da te snove pokuša i da realizuje.
– Prvi pečat u pasošu dobio tek na maturskoj ekskurziji i to da nisam putovao daleko, samo u Rumuniji. Kada sam upisao fakultet bio sam cimer sa jednim od svojih najboljih prijatelja, Aleksandrom Gabrićem genijem, turizmologije. Zapravo, on je čovjek koji je mozak svih naših putovanja. Imali smo za početak dvije želje. Moja je bio Tibet, a njegova da proputujemo Transsibirskom željeznicom. Aziju smo kasnije proputovali za oko dva mjeseca i 2.000 evra – objašnjava Nemanja kroz smijeh, imajući danas u svom pasošu zabilježene posjete skoro svim evropskim zemljama, Japanu, Černobilu, i mnogim drugim državama, a kao posljednju avanturu bilježi dvonedjeljni suživot sa plemenom Matiz, u peruanskom dijelu amazonske prašume.
Iako je na skoro sve jako detaljno isplanirane avanture išao sa svojim prijateljem Aleksandrom, na ovo putovanje Nemanja je otišao sam i to samo zahvaljujući veoma zanimljivim spletom okolnosti.
– Ja sam veliki fan noževa koje zaista i koristim kampujući u prirodi. Imam i omiljeni brend jednog stranog dizajnera. Nevjerovatno ali istinito, ispostavilo se da je upravo taj čovjek fan mojih ilustracija i pinova i mi smo stupili u kontakt. Ispostavilo se da je taj čovjek zapravo i jedan od vodećih svjetskih stručnjaka za mačete i organizuje ekspedicije upravo po amazonskim šumama, na koju sam i ja bio pozvan – objasnio je Nemanja dosta detaljnije gostujući u podkastu Bukvalno.
Ispostaviće se i da je realizator ovih ekspedicija čovjek porijeklom iz Jugoslavije, koji je svoj život davno pronašao baš na dijelu planete u koji se Nemanja uputio i za kojeg kaže da i danas priča srpski jezik sa kolumbijskim naglaskom. Tura je bila organizovana tako da se ekspedicija od svega šestoro ljudi iskrca kod jednog netaknutog jezera, koje je upravo zbog toga bogato ribom i tu dolaze pripadnici plemena Matiz za koje se dugo vjerovalo da je izumrlo.
Matiz je pleme američkih Indijanaca u dolini rijeke Javari u brazilskoj državi Amazonas, uz peruansku granicu. Krajem sedamdesetih godina civilizacija ponovo tek saznaje za njih. Institucije za zaštitu plemena, objašnjava Nemanja, zabranjuju ljudima iz gradova da plemenu dostavljaju hranu poput šećera i sličnih produkata civilizacije, jer pleme i dalje živi primitivno.
– Kompromis koji je postignut je da im se dostavljaju mačete i šortsevi na primjer, a oni su nas primili da budu naši vodiči. Mi nismo smjeli da lovimo, samo da pecamo, ali smo išli sa njima u lov na kajmane po mrkloj noći, kada ne znate da li idete da budete lovci ili plijen. To mi je primjer najstrašnije i najbolje iskustvo – priča Nemanja.
Poglavica plemena Matiz ima dvije žene, mlađu i stariju i od njih smo naučili da pravimo kanape i još mnoge zanimljive, krajnje primitivne ali fascinantne stvari, kao što su pucaljke na čijim vrhovima je otrov koji takođe sami prave.
– Takođe imaju nekoliko rituala koji svaki član plemena mora da prođe. Maravin je jedan od njih. To je nešto poput naše babaroge kojim su i nas roditelji plašili. I nikada se ne zna kada Maravin može naići. I on zaista naiđe u nekom momentu. I naišao je i nama. To su zapravo članovi plemena maskirani najstrašnije koji drže takozvane igle crnih palmi i svako mora da primi minimum dva udarca. Ti udarci cijepaju kožu bukvalno, ali to je zapravo ritual koji inače primjenjuju na djeci i nikada više ne dignu ruku ni na jedno dijete. Nisam htio da čekam, samo sam skinuo majicu i prišao da što prije završim. Do povratka kući sam imao rane na tijelu od svojih pet udarca koja sam istrpio, što nije bio slučaj i sa ostalima u ekspediciji, među kojima je bilo i američkih marinaca – objašnjava Nemanja.
Zanimljivosti ovog “preživljavanja” vezane su i za sam boravak u prašumi, noćenja ali i obavljanja nuždi. Pravilo je da se nužda obavlja dalje od kampa zbog insekata, da se ne ide sam i da se sva garderoba i obuća, kada se skida okreće naopako, baš zbog sitnih i otrovnih životinja kojima prašume obiluju. Obroci su takođe neizvjesni svakoga dana jer zavise od ulova plemena, ali opet, nema mjesta emocijama kada se ulovi i sprema mali majmun.
Ali to su tek samo neke od zaista pregršt zanimljivih činjenica i situacija koje je ovaj momak tokom skoro tri nedjelje proživio. Vjerovali ili ne kaže, na sve se živ čovjek i iz svedostupne i prebogate svakodnevice, navikne. Za ni čim nije čeznuo, jer je ovo iskustvo toliko bogato bilo neprocjenjivim drugim stvarima koje nerijetko danas, svi zaboravljamo da postoje i da im se u svakom momentu ponovo možemo okrenuti. čak iako su davno prevaziđene, prenosi Blic.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu