Društvo

NEOBIČAN NAUM Đaka nemaju, a obnavljaju stoljetnu školu (FOTO)

Iz malog sela na obroncima Vlašića, do kojeg danas jedva da ima i pravog puta, prošle godine je otišao i posljednji učenik.

NEOBIČAN NAUM Đaka nemaju, a obnavljaju stoljetnu školu (FOTO)
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Život u opustjelom Kruševu Brdu zamijenio je onim u gradu, odnosno Kotor Varošu, gdje je kretanje lakše, a prilika je više. Ali u centru sela, koje je poslije njega prvi put ostalo bez đaka, obnavlja se upravo škola.

Ovih dana vrijedne ruke nekoliko desetina mještana Kruševa Brda i njihovih potomaka čiste ostatke urušenog krova i ostali otpad iz unutrašnjosti oronule i zapuštene stare školske zgrade, napravljene još 1930. godine, za vrijeme Vrbaske banovine. Stariji i mlađi skupa, odlučili su da je sopstvenim snagama i novcem obnove i vrate joj stari sjaj, a daju novu namjenu.

Njihovi preci su svojevremeno učestvovali u izgradnji te škole, dok je većina njih u toj autentičnoj jednospratnici, napravljenoj od lokalnih materijala, naučila prva slova i proživjela ono u životu najljepše, đačko doba. Neki su tu u školu išli i prije više od 60 godina, a danas joj se vraćaju da bi je sačuvali od propadanja i udahnuli joj novi život.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Želimo da spasimo ovu školu, jer ona ima posebnu vrijednost. Građena je od sedre, što je prava rijetkost. Napravljena je za vrijeme vladavine bana Milosavljevića, kao jedna od prvih škola izgrađenih u programu 100 škola godišnje, radi opismenjanja naroda u Vrbaskoj banovini. Trudom naroda ovog kraja i uz pomoć banovine ona je tada izgrađena za nepunih šest mjeseci. Kasnije je u Drugom svjetskom ratu služila i kao bolnica za ranjenike, zbog čega je dva puta bombardovana, a oko nje su padale granate i u posljednjem ratu – ukratko prepričava burnu istoriju ove zgrade okružene prirodnim ljepotama Drago Lugić, profesor u penziji, koji je školovanje počeo upravo u ovoj školi.

Fakultet i posao su ga kasnije odveli u Sarajevo i Banjaluku, ali su mu rodno mjesto, pa i njegova prva škola, i dalje u srcu.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

– Ja sam samo jedan, a ovdje je mnogo uspješnih ljudi iz ovog kraja krenulo u prvi razred. Ovo je bila škola od prvog do četvrtog razreda, ali smo imali po nekoliko stotina đaka. A ko god je uspio i otišao dalje da se školuje, uvijek se vraćao ovdje da pomogne. Emotivno smo svi vezani za nju i želimo da je spasimo, da ne doživi sudbinu stare škole u susjednim Šipragama, koja je prije nekoliko godina prodata privatnicima, koji su je potom srušili, a na njenom mjestu su sada klade. Nama ova škola znači mnogo više od toga, a borba da je spasimo počela je odavno. Obraćali smo se na više adresa, ali nismo naišli na razumijevanje. Na kraju smo shvatili da moramo sami to da uradimo. Na sreću, mnogo je ljudi koji su rođeni ovdje, pa čak i onih koji nisu, ali daju doprinos u ovoj našoj akciji, jer vole ovo mjesto, vide da ono odumire, a da mi pokušavamo, spasavanjem ove škole, da to spriječimo – kaže Lugić, koji je svojevremeno, među nekoliko stotina đaka u Kruševu Brdu, bio najbolji učenik.

Učenje mu je, kaže, dobro išlo, ali u nekadašnjim školama, gdje je radila i šiba, nije se ni isplatilo ne znati, prisjeća se u šali Lugić. Težak život u ovom kraju za mnoge je bio snažan motiv da se školuju.

Stara školska zgrada u centru sela je i najstariji sačuvani objekat u Kruševu Brdu, koje ima oko 14 zaselaka i prostire se na oko 50 kvadratnih kilometara. Zbog starosti se odavno ne koristi kao školski objekat, ali njeno ubrzano propadanje počelo je prije nekoliko godina, kada se urušila krovna konstrukcija, pa i dijelovi zidova. Zato je, kada su ovi entuzijasti prije dvije godine počeli sa obnovom, prvi zadatak bio da se ona zaštiti od daljeg propadanja, a onda i da se dijelovi zidova koji su popadali vrate na prvobitno mjesto.

U sve to već je uloženo više od 6.000 evra, sakupljenih prilozima mještana i onih koje vole ovo selo. Sada se završava nova betonska noseća konstrukcija, koja se radi iznutra, kako bi se što više sačuvao originalni vanjski izgled objekta. Slijedi borba da se obezbijedi novac za pravljenje nove krovne konstrukcije, po uzoru na nekadašnju, te da se zgrada pokrije.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

– Mnogi su se pitali zašto obnavljamo školu u selu gdje, nažalost, više nemamo djece, mada se nadamo da će ih opet nekada biti. Naš krajnji cilj i nije da to bude škola, već želimo da taj objekat stavimo u funkciju turističkog razvoja ovog kraja. Zato smo osmislili da tu bude otvoren zavičajni muzej, sa stalnom etnološkom postavkom, koja će prikazati nekadašnji bogat život ovog kraja. Pored toga, planirano je da jedan dio bude namješten kao mala učionica, kakva je bila prije 50 i više godina, sa računaljkom, starim namještajem i slično. Imamo i nešto sačuvanih knjiga iz tog perioda. Ako uspijemo da pokrijemo zgradu, stavljaćemo u funkciju jednu po jednu prostoriju, a možda u jednom dijelu uredimo i unutrašnjost jedne stare kuće, sa originalnim tesanim gredama i slično – objašnjava Goran Ivanović, idejni začetnik i inicijator obnove škole, porijeklom iz Kruševa Brda, a s adresom u Banjaluci.

U ovo selo je, kaže on, prije rata dolazilo dnevno sedam autobusa, a bilo je nekada i više od 700 đaka i škola je bila puna.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

– Sada nema nijednog đaka i nijednog autobusa. Imamo jako puno sačuvanih naših narodnih rukotvorina i predmeta iz kojih se vidi nekadašnji način života u ovom selu i želimo to da izložimo. Život ovog kraja je bio jako zanimljiv, sa stalnim radničkim naseljima, prugom i vozom koji je specijalnim rješenjem, čekrkom, izlazio na planinski plato Vlašića. Osim toga, imamo jako zanimljivu prirodu, s planinskim pašnjacima i atraktivnim vodopodom od 30 metara. Ljudi su ranije svi imali planinske stanove i kuće u selima. Čim krene juni, svi su išli u planinu, gdje su radili, izgonili stoku, a u jesen su se vraćali u selo da prezime. Vjerujemo da u svemu tome ima turističkih potencijala i ovo je jedan od načina da se, na modernim osnovama, možda obnovi selo, kroz razvoj turizma i obnovu autentičnih objekata – ističe Ivanović.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Velika je, naglašava, ljubav naroda porijeklom odavde prema svom rodnom kraju. Iako su otišli daleko, a neki čak i do Australije, donacije za obnovu škole su slali jer su svi vezani i baštine svoju tradiciju.

– Ne damo čak ni tim značajnim objektima, koji su tu, da nestanu – zaključuje on.

Ništa se ne radi napamet

Sanacija i svojevrsna restauracija stare škole ne radi se napamet, već po projektu arhitekte Ranka Ivanovića, takođe porijeklom iz Kruševa Brda. Njegovi roditelji su, kaže, pohađali ovu školu. To je prvi projekat restauracije na kojem radi, ali mu je posvećen i umno i fizički. Po njegovoj ideji, noseća konstrukcija je urađena iznutra, ali izgradnja krova će biti najveći izazov.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

– To kakva je građa bila nekada i kako su to stari majstori ograđivali, sada će biti jako teško odraditi s novom tehnologijom. Ali ćemo pokušati da napravimo da taj vanjski izgled bude identičan i da ga što više sačuvamo. Krov je karakterističan i to će se tek vidjeti kad se napravi. Radi se od drvene građe, koja je ovdje tesana ručno. Karakteristični su ti detalji koje ćemo pokušati makar imitirati – priča Ranko, dodavši da će uređenje enterijera biti priča za sebe, ali da ga raduje da se, kako radovi napreduju, sve više ljudi pridružuje akciji.

A i izvođenje majstorskih radova povjereno je, takođe, stručnjacima – majstoru Živku Nikoliću i njegovoj ekipi, koji sada radi i na obnovi kuće Branka Ćopića, na tradicionalan način. A i majstor Živko je, takođe, odakle drugo nego iz Kotor Varoša.

Mlada učiteljica koju svi žele da impresioniraju

– Mnogo je ovdje dobrih uspomena nastalo. Evo ovdje gdje sada stojimo, u ovoj prostoriji, nekada smo igrali košarku. Služila je kao sala za fizičko. Bilo je vrlo živo, škola puna đaka koji su išli u dvije smjene.  Bilo je i nastavnika koji su ovdje živjeli, a sada smo dočekali da nema više đaka. Ali lijepa su to sjećanja – s nostalgijom priča mještanin Milić Svjetlimir Cane, jedan od rijetkih koji i danas živi u ovom selu, te jedan od aktivista na obnovi škole.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Dok čiste staru zgradu, oni se druže, evociraju uspomene. Sjećaju se, između ostalog, i mlade učiteljice 80-ih godina koja je živjela u školi, a učenici se utrkivali ko će joj više biti na usluzi, pomoći oko spremanja ogrijeva ili donijeti korpu jabuka.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

– Ovdje sam završio osnovnu školu i mnogo je tu uspomena na druženje, prve ljubavi, slanje pisama koja su dolazila na adresu učiteljici, jer roditelji nisu dali da pišem djevojci i slično. Sve me to vuče i danas da budem ovdje i pomognem i radom i finansijski – kaže Dušan Savanović, koji je odrastao u Kruševu Brdu, a sada svake sedmice posjećuje rodno selo i vikendicu koju je izgradio na 50-ak metara od zgrade stare škole.

Već 25 godina radi u drugoj školi kao kućni majstor, ali to ga, kaže, ne sprečava da i na ovom mjestu da svoj doprinos obnovi sela.

Stotine ljudi rado se vraća

– Ljudi se rado vraćaju, pa ovdje imamo četiri jako dobro posjećena skupa godišnje. U to ubrajam i poznati Damski lov na vuka, koji počinje ovdje i već je nadaleko poznat. I lokalno udruženje lovaca veoma je dobro organizovano. Oni nam, takođe, pomažu u obnovi škole – kaže Goran Ivanović.

Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija
Foto: Siniša Pašalić/RAS Srbija

Imaju i tradicionalni zbor Mlada nedjelja, prve nedjelje poslije Spasovdana.

– Održava se na tradicionalnom zborištu na planini i uvijek je posjećen, a karakteriše ga mnogo tradicionalnih običaja, koji se i danas čuvaju. Tu je i veliki zbor na Vidovdan, a oba ova zbora okupljaju mnogo naših zemljaka iz Srbije. Četvrti je, svakako, naša Burekijada, gdje smo zapravo jedan lokalni običaj pravljenja bureka ispod sača, u vrijeme krmokolja, uspjeli da pretvorimo u neku vrstu brend događaja. Imali smo više od 300 gostiju na posljednjoj Burekijadi – ističe on.