Njegova unuka Slađana Vujičić u Gradiški povjerila je portalu Srpskainfo porodični album i podijelila sa nama sjećanje na poznatog djeda, o kojem se, kaže Slađana, više pisalo nego o predsjedniku opštine, a novinari su ga često posjećivali pronoseći glas o nesvakidašnjoj životnoj sudbini.
Slađana zajedno sa još nekoliko Mirčetinih potomaka živi u Sloveniji, ali porodične veze ima u Republici Srpskoj, Banjaluci i okolini, gdje često dolazi.
Ona kaže da ljudi iz Krajine imaju slične karakterne osobine sa djedom Mirčetom.
– Mirčeta je bio velika dobričina, gorštak nježnog srca i tople duše, iskren i odlučan, kao da je izašao iz romana Branka Ćopića. Svi su ga poznavali, poštovali i voljeli. Kao roditelj i djed, bio je naizgled strog, ali pun mudrosti. Novac i slava nisu bili važni za njega nego čast i dostojanstvo – priča Slađana, koja je od djada naslijedila mnoge osobine, naročito sklonost ka umjetnosti, ka slikanju i pisanju.
O poznatim glumcima, filmovima koje je snimao, pričao je sa velikim poštovanjem, ali ga svijet pod reflektorima nije mnogo interesovao, veli naša sagovornica emotivno prelistavajući uspomene zabilježene fotografskim aparatom u selu Pravoševa na Zlataru, gdje je njen djed Mirčeta živio.
Pred filmske kamere prvi put je stao 1968. godine, sasvim slučajno. U njegovom selu, koje je tada bilo još bez struje, Staša Borisavljević i njen suprug Fedor Škubonja snimali su film “Nizvodno od sunca”, o životu ljudi iz zlatarskog kraja.
Kako im se jedan glumac razbolio, Mirčeti su ponudili epizodnu ulogu Međe Bakića, koju je on zahvaljujući svojoj otresitosti i bistrini odigrao bez traume i ponavljanja. Imao je tada 30 godina.
Tako je počeo Mirčetin filmski put, a on osjetio čari filmskog platna i kamere.
Njegov filmski debi naišao je na pohvale, a filmadžije su ga poredile sa Bekimom Fehmijem.
Poziv za novo snimanje stigao je od Puriše Đorđevića za film “Kros kontri”, u kojem mu je partnerka bila Milena Dravić.
– Milena je meni mnogo pomagala, savjetovala kako da se ponašam ispred kamere, jer ja ništa nisam znao o tome, nisam znao kako se glumi – pričao je Mirčeta.
Nizali su se filmovi i uloge „Biciklisti“, “Miris poljskog cveća“, „Bombaši“, „Klavir štimer“, „Smrt paora Đurice“… U filmu „Sutjeska“, u ime proletera lično je predao raport Ričardu Bartonu, koji je igrao Tita.
Ipak, od poznatih glumaca najviše ga je impresionirao Ljuba Tadić.
– Za mene je Ljuba Tadić bio bolji glumac od Bartona. Ne znam zašto, ne umijem to da obrazložim, ali tako sam zaključio – iznosio je Mirčeta utiske o velikim glumcima.
Publici se poklanjao na festivalima u Puli i Nišu, ali se uvijek vraćao na radilište u šumu, u svoje selo.
Reditelj Puriša Đorđević ga je vodio na mnoge festivale jer je bio, kako mu je rekao, upečatljiva faca. Nudio mu je da usavrši glumačko umijeće, ali nije htio.
– Nisam se nikad trudio da budem upečatljiv čovjek, glumac, i znao sam da do toga neće doći. Kao prvo jer sam bio nepismen ali sam imao nešto u sebi, kako su mi reditelji govorili, i zato su me zvali da igram u filmovima – prepričava Mirčetina unuka Slađana djedova svjedočenja, osvjetljavajući njegovu skromnost, stavove o životu i ljudima. Nakon 11 igranih filmova, odlučio je da se vrati u zavičaj.
Na njegove filmske uloge podsjeća nekoliko crno-bijelih fotografija koje čuvaju Slađana i Snježana, Mirčetine unuke koje žive u Sloveniji.
– O svim glumcima sa kojima su se ukrstili životni putevi djeda Mirčete, pričao je sa velikim poštovanjem. Ipak, popularno društvo nije ga promijenilo, on je uvijek bio privržen selu, kući, porodici i radnom mjestu, sjekačkom zanatu – ispričala nam je Slađana Vujičić.
Ona kaže da je Mirčeta, više od svega, volio Zlatar i zlatarske šume.
– Posljednje dane ovozemaljskog puta proveo je pored Zlatarskog jezera. Tu je često ugošćavao mlađe potomke a najviše se radovao praunucima iz Slovenije Oliviji i Novaku – sjeća se Slađana svoga djeda, veseljaka, posvećenog svome zavičaju, dobričini nježnog srca.
Od bavljenja glumom, kako je često pričao, nije imao previše materijalne koristi.
Skromnu imovinu stekao je radeći kao drvoseča u šumama Zlatara, a pored državnog posla, bavio se i stočarstvom i proizvodnjom belog mrsa.
Najviše novca od glume zaradio sam u filmu “Kros kontri”, govorio je. Ja kao običan seljak, sjekač, za ulogu sam dobio tri hiljade dinara, a Milena Dravić, vrstan profesionalac, četiri hiljade.
Možda sam mogao dobiti i više, ali nisam tražio jer je i ovaj iznos za mene bio fenomenalan.
U Šumskoj upravi bih, kada prebacim normu, dobijao osam stotina dinara, najviše hiljadu mjesečno, pričao je Mirčeta ne odričući se harmonije sa prirodom i života u planinskom selu, gdje je proveo najveći dio života.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu