Iz našeg ugla

Neobična sudbina jedne statue

Jedna od najboljih domaćih biografskih serija svih vremena “Aleksa Šantić” iz 1992. godine, za koju su scenario radili vrsni pisci Đorđe Lebović, Josip Lešić, Abdulah Sidran i Bojana Andrić, razotkrila je publici božanski dar i zanimljiv život legendarnog pjesnika iz Mostara.

Vladimir Đurić Đura
FOTO: GORAN ŠURLAN/RAS SRBIJA

Mladi Branislav Lečić vrhunski je tumačio ulogu Alekse Šantića, koji je umro sa nepunih 56 godina.

Kada je umro 1924. godine, čitav Mostar se oprostio od omiljenog pjesnika, a među njima katolici, pravoslavci, muslimani. Sahranjen u obližnjim Belušinama, bukvalno uz pratnju svih stanovnika grada, pjesmu srpskog pjevačkog društva “Gusle” i hrvatskog “Hrvoje”, molitvu praštanja mujezina sa minareta Cerničke džamije.

Pedeset godina kasnije skulptor Nikola – Koke Janković napravio je spomenik Aleksi Šantiću u blizini Lučkog mosta na Neretvi. U ratnim dejstvima 1992. godine pripadnici HOS izrešetali su spomenik, pa je Šantićeva glava sa spomenika kasnije nađena u Neretvi. Poslije rata, 2002 godine, spomenik je podignut po originalnom odlivku, tako da se Šantić ponovo uzdigao iznad Neretve.

Nešto drugo se desilo sa Eminom, junakinjom Šantićeve pjesme. Spomenik Šantićevoj Emini, koji je godinama krasio gradski park pored Vrbasa u Banjaluci, imao je goru sudbinu. U vrijeme ratnih zbivanja u BiH krajem devedesetih, slavnoj skulpturi Ahmeda Bešića odrubljena je glava. Ribari su glavu pronašli u Vrbasu. Obezglavljeno tijelo skulpture je neko od nadležnih tada premjestio na nepoznatu lokaciju i do dana današnjeg se ne zna gdje je.

Zašto je baš Emina, junakinja najljepše Šantićeve pjesme, pretočene u slavnu sevdalinku, morala tako brutalno da napusti Banjaluku? Fotografije spomenika sačuvane su u brojnim monografijama o Banjaluci, a na njima se lijepo vidi skulptura djevojke s ibrikom u ruci kojoj je Šantić 1902. godine posvetio stihove.

Emina je bila ćerka mostarskog imama Saliha Sefića, koju je Šantić viđao sa prozora svoje sobe kako s ibrikom u ruci toči vodu na javnoj česmi. Njena ljepota je bila tolika da je mladi Šantić odlazio i do imamove kuće kako bi prosto gledao Eminu dok zaliva cvijeće u bašti. Bila je to prava platonska ljubav. Ona se sa šesnaest godina udala za bogatog mostarskog trgovca s kojim je imala čak četrnaestoro djece. Mnogo kasnije pričala je svojim sinovima kako je već udata često u gradu sretala Šantića, ali ga nikada zagledala nije. Pjesma joj je svakako bila dobro poznata.

Divna ljubavna pjesma inspirisala je vajara Bešića da napravi statuu Emine. U ratnom vihoru Bešić je prognan iz Banjaluke, a statua je uništena. Srećom, sačuvane su njene fotografije.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu