Demonstranti ne samo što ne posustaju, već i dobijaju na brojnost i mobilnosti. Već su postavili i šatore ispred Sobranja kako bi bili prisutni sve vrijeme dok se prijedlog ne bude odbacio. I njihova kreativnost nije upitna, ukoliko se ocjenjuje performansom koji su napravili sa montiranom francuskom giljotinom na kojoj je pisalo „francuski prijedlog“. To se može tumačiti kao obezglavljivanje makedonske države i nacije prihvati li se prijedlog. Međutim, i alternativni pogled nije odsutan: giljotina čeka onog ko potpiše i prihvati ovakav prijedlog.
Da li se još neko sjeća da je 21. juna 2003. godine EU održala u Solunu Samit za Zapadni Balkan? Na tom su samitu zemlje Zapadnog Balkana dobile jasnu perspektivu da su buduće članice EU. Tada se u Solunu, između ostalog, govorilo i o datumu tog velikog proširenja; prvi put je bilo predviđeno na stotu godišnjicu početka Prvog svjetskog rata, kao simboličan podsjetnik da je na ovim prostorima počeo Veliki rat. Potom je kolektivno članstvo pomjereno za četiri godine, na 100 godina od završetka Prvog svjetskog rata.
Od samita u Solunu održano je još desetak samita za Zapadni Balkan, ali, za divno čudo, niko nije postavio pitanje zašto planirano proširenje u Solunu 2003. nije ispunjeno ni 2014. ni 2018. S takvim iskustvom iza sebe, na 110. godišnjici početka Prvog svjetskog rata, 2024. godine, realnije je očekivati da će izbiti novi svjetski rat nego što će Makedonija ikada postati članica EU.
Trgovina u kojoj ulažeš sve, a možda ne dobiješ ništa
Odakle onda ta euforija kod makedonske vlade, nakon promjene imena, da će Makedonija, prihvaćanjem francuskog prijedloga, u realnom roku ući u sigurnu proceduru za punopravno članstvo? Uzimajući u obzir prethodna iskustva Makedonije sa svim odlukama Savjeta ministara EU, ova mala balkanska država nalazi se u bizarnoj političkoj situaciji, da ide na pijacu i trguje, pri čemu nešto ulaže (prethodno promjenu imena države, a sada i ostalih nacionalnih i državnih atributa suvereniteta), kako bi nešto drugo dobila – članstvo u EU. Svaki trgovac će vam reći da je to nerealna trgovina, gdje nešto prodajete, a zauzvrat ne dobijate ništa, osim obećanja da će vam jednog dana možda biti plaćeno za ono što ste prodali.
Tako bi rezonovao obični trgovac. No, postoji li i u makedonskoj vladi cost-benefit analiza koja bi na kraju pokazala da je promjenom imena i sada prihvaćanjem francuskog prijedloga država na dobitku i za ono što je prodala da će joj biti plaćeno preko sigurnog ulaska u EU? I što ako završni račun pokaže da će biti na gubitku – možda se počnu pregovori, ali bez garancije za ulazak? A ime je već promijenjeno, nacionalni i državni atributi suvereniteta nagrđeni ili ukinuti. A povratka natrag nema.
Da je takav ishod sasvim realan govori i najpovršnija analiza metodologije upravljanja i držanja država u regiji u pokornosti od strane zapadnih diplomata i EU birokrata. Ispred države se postavljaju nemogući zahtjevi, koji zadiru u njihov suverenitet, i od njih se traži pregovaranje i kompromis, iako su to stvari o kojima niti jedna država koja drži do sebe ne bi pregovarala.
Upravo to Zapad radi Zapadnom Balkanu zadnjih 30-ak godina: najprije je Makedonija morala da pregovara i promijeni ime države, a sada francuskim prijedlogom da se obezliči. Od Srbije se traži da pregovara i odrekne se svoje teritorije, a u BiH se od (srpskog) entiteta zahtijeva da se odrekne prava koja mu pripadaju po Dejtonskom sporazumu, pod izgovorom izgradnje nekakvog imaginarnog građanskog koncepta države, a što, zapravo, predstavlja majorizaciju Bošnjaka nad Srbima i Hrvatima. I na sve to treba pristati dobrovoljno.
Uz takve nepristojne zahtjeve za kompromisom, Zapad dobija pet u jedan:
1. Daje vam lažnu nadu za članstvo u EU;
2. Zapadni Balkan skida s dnevnog reda na duži vremenski period;
3. Ne mora jasno dati do znanja da nema namjeru da vas primi u svoj klub;
4. Komforno može vladati regijom sve vrijeme;
5. Ne dopušta da potražite alternativnu perspektivu nakon što vam postane jasno da je ponuda za članstvo u EU samo fiktivna. Narodnim jezikom rečeno, položaju gore visoko, udolje duboko.
Proizvodnja pristanka
Pristup Zapada, u kojem države Zapadnog Balkana tjera na postizanje kompromisa oko tema o kojima se ne može pregovarati, u diplomatiji se naziva “proizvodnja pristanka”, koju je prvi spomenuo politički komentator i otac modernog američkog žurnalizma Volter Lipman. Proizvodnja pristanka znači da se država (Lipman govori o “zbunjenom stadu ili krdu”) izlaže pritiscima, prijetnjama (i ratom), non-pejperima, diplomatskim “ubjeđivanjem” da popusti i pristane na isporučeni zahtjev. Kada se to dogodi, onda će vas zapadni diplomati uvjeravati da ste se sami odlučili na kompromis i da se nemate pravo ljutiti na drugoga, što je formalno istina, ali je suštinski vrlo pokvaren i licemjeran diplomatski manir. Takvim pristupom pokazuju da vas ne smatraju čak ni plemenom, već stadom, i to zbunjenim.
Ono što EU traži od Makedonije je upravo to – pritisak da se proizvede pristanak na državno i nacionalno obezličenje, koji bi u međudržavnim i međunarodnim odnosima, kod ozbiljnih država, bio protumačen kao povod za rat. Dakle, za jedne je to kompromis i perspektiva za svijetlu budućnost u EU, a za druge casus belli.
Probajmo razjasniti ovu tezu istorijskim iskustvom. Na početku teksta bio je spomenut Prvi svjetski rat. Na pitanje šta je do njega dovelo, mnogi će odgovoriti – ubistvo prestolonasljednika Ferdinanda u Sarajevu. Tačno, ali ne i najtačnije. Rat je počeo nakon što je tadašnji srpski premijer Nikola Pašić odbio ultimatum Austrije, jer je bio protivan tadašnjem Ustavu Kraljevine Srbije. U njemu se tražilo da Srbija dopusti austrijskoj vladi da u Srbiji istražuje i uhapsi osumnjičene za ubistvo nadvojvode Ferdinanda. Pašić je imao dvije mogućnosti: ili promijeniti ustav pod prijetnjom rata i dopustiti stranoj policiji da pritvara srpske građane, ili odbiti ultimatum. Odabrao je braniti čast države i naroda i po cijenu rata, kojeg niko nije želio, ali ste ponekad prisiljeni na to u odbrani suvereniteta i digniteta države.
Makedonija je u svojoj kratkoj istoriji nezavisnosti već dva puta prihvatila promjenu ustava pod vojnom prijetnjom i političkim ucjenama – prvi put 2001. u sukobu s Albancima, dok je drugi put, 2018, pod pritiskom Grčke promijenila ime države. Ako se i sada prihvati, pod pritiskom Bugarske, sigurno će biti i četvrti, i peti…
Zato je država i dovedena u ovakvu situaciju kakvu imamo – da vas EU ne može toliko poniziti koliko vi to možete prihvatiti, i da se i dalje nalazite na startnoj poziciji, odnosno da je šargarepa korak ispred vas – magarca.
Šta ako se prihvati prijedlog, a šta ako se odbaci
Znajući za makedonsku upornost u samoponižavanju, EU je sada u dobitnoj poziciji, šta god Skopje bude odlučilo. Ako prihvati francuski prijedlog, dugoročno će ući u spiralu novih ucjena, najava, očekivanja, obećanja, a sve u cilju neostvarivanja krajnjeg cilja – članstvo Makedonije u EU. I to je sasvim izvjesno, jer je francuski prijedlog napisan takvom diplomatskom lingvističkom akrobatikom da se može tumačiti kako kome odgovara, pa otuda i uvjeravanje makedonskog ministra spoljnih poslova Bujara Osmania da se ovim prijedlogom štite osnovni nacionalni i državni interesi. No, kada dođe do sprovođenja napisanog, izvjesno je da će se primjenjivati tumačenje koje će Sofija dati, a ne Bujar Osmani, uz prijetnju veta, koji će stalno vrebati ako se to tumačenje ne bude prihvatilo od makedonske vlade.
Tada, prema sofijskom tumačenju prijedloga, Skopje bi trebalo priznati da su Makedonci narod-derivat Bugara, nastao 1945. godine, kao proizvod komunističkog inženjeringa. Takođe, i istorija makedonskog jezika će se morati prihvatiti prema bugarskoj tvrdnji da je to idiom bugarskog književnog jezika. Udžbenici makedonske istorije i makedonskog jezika prije korištenja u obrazovnom procesu moraće biti poslati na recenziju i odobrenje u Sofiju. Bugarska manjina, koja je na posljednjem popisu stanovništva u zemlji iz 2021. po brojnosti unutar statističke pogreške (ima ih oko 3.000), moraće biti upisana u ustav zemlje. Svaki negativan komentar običnog građanina protiv bugarske države i nacije u javnom diskursu ili na društvenim mrežama trebao bi se kvalifikovati kao govor mržnje i krivično sankcionisati, što ne isključuje i prijetnju zatvorskom kaznom.
Bugarska prisutnost u Makedoniji tokom Drugog svjetskog rata u udžbenicima istorije ne sme se tumačiti kao okupacija, već kao administracija, a na spomenicima Makedonaca koje je ubila bugarska vojska treba se izbrisati da je to učinio bugarski fašistički okupator. Ako prihvati ovakav francuski prijedlog, Makedonija će ući u orvelovsku stvarnost, u kojoj će se istorija retuširati, jezik modelovati kao rezultat političke supremacije, a sloboda govora ući u sivu zonu, pod stalnom prijetnjom progona i kažnjavanja.
Ako, pak, francuski prijedlog bude odbijen, to će opet biti “kec na desetku” za EU, jer će se razlog nepočinjanja pregovora prenijeti na Skopje, a ne na njihov nepristojan prijedlog, koji je nemoguće prihvatiti. Time će EU na duži rok skloniti Sjevernu Makedoniju izvan svog vidokruga uz obrazloženje – zbog nekooperativnosti Skopja. Ovo šizofreno stanje mogli bi smo nazvati “proizvodnjom krivice nevinog”.
Konačno, ako se prihvatanje francuskog prijedloga ocjeni nužnim zlom i prihvati se pod pritiskom, zbog neizvjesnosti hoće li to zlo proizvesti i neko dobro, najbolje je, kada se pristupi promjeni ustava, da se u preambuli uključi i objašnjenje da do promjene ustava dolazi iz “želje” građana Makedonije za članstvo u EU. Neispunjenje te želje u realnom i doglednom vremenskom roku značilo bi da u budućnosti imate back up za resetovanje stvari na prethodni nivo.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu