Ne mogu da vjerujem da ga nema. Moja keva ga je masirala, pokušavala da ga reanimira, misleći da se zeza. Stalno se tako zafrkavao kući. A, onda kada je vidjela da nije gluma, pozvala je brata i mene. Paničila je. Došli smo odmah, počeli da ga reanimiramo, ali sve je bilo bezuspješno. I medicinsko osoblje iz Hitne je takođe pokušavalo, ali vidjeli smo da je kraj. Ne može to da se prihvati u trenutku da ste ga zauvijek izgubili. Ostaće mi zauvijek urezane te slike – kaže drhvatim glasom Marko Petrušević.
Odalazak oca i dalje ne može da prihvati, pa naglašava da će trebati vremena da prihvati činjenicu da ga više nema.
– Užas. Sve me podsjeća u kući na njega. Plačem na svakih deset minuta. Pukne me napad – kaže Petrušević.
Kako ističe otac mu je uvijek davao vjetar u leđa.
– U životu mi je bio velika podrška. U svemu će mi nedostajati. Znam samo, da sada treba da čuvam mamu. Zbog nje mi je dodatno teško. Ona je to baš teško podnijela. Starija je. Nadam se da će i to proći. Život je to – kaže Marko, koji dodaje:
– Veliki je to šok kada je smrt iznenadna. Nisam svjestan. Ne daj bože nikome. Ali, bolje i tako nego da se mučio – istakao je on.
Marko će se kako kaže uvijek sjećati očevog osmijeha i pozitivne energije.
– Zezanje, duhovitosti to ga je krasilo. Stalno je glumio. To je volio najviše u životu. Najbolji je bio otac. Ali, šta da radimo, idemo dalje – kaže Petrušević.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu