Zimi je selo doslovno odsječeno od svijeta. Ali ljeti se u Tiškovac dolazi na odmor, čak i iz Finske i Kanade.
Nema asfalta, nema struje, nema prodavnice… Od škole koju je nekad pohađalo 120 đaka, danas odraslih ljudi rasutih po svijetu, ostala je samo ruševina zarasla u korov.
Škola je radila sve do ljeta 1995. kada je u ovom srpskom selu na granici današnje Hrvatske i BiH živjelo oko 100 porodica.
Mještani su, pred sam kraj rata, pobjegli pred naletom hrvatske vojske. U opustošeno selo se vratio samo nekoliko njih.
U korov je zarasla i Unska pruga, koja je u doba SFRJ Tiškovac povezivala sa Kninom, Splitom, Bihaćem… cijelim svijetom.
Danas ova pruga selo, koje je posjetila ekipa Srpskainfo, dijeli na dvije države: Gornji Tiškovac, iznad pruge, je u Hrvatskoj, a Donji, „glavni“ Tiškovac, pripada Bosni i Hercegovini, odnosno opštini Bosansko Grahovo u Fedraciji BiH.
Kroz selo je prolazila još jedna pruga, uskotračna, kojom je, prema Drvaru tutnjao „ćiro“.
– Ovo je nekad bilo željezničko čvorište. Željeznička stanica je bila uvijek puna ljudi. Vozom se išlo na posao, ko nije radio na Željeznici, radio je u Kninu. U kupovinu nismo morali vozom, imali smo ovdje u selu tri prodavnice, tri kafane i diskont – priča mještanin Jovo Vladušić, ponosni otac malog Dragana (11), jedinog djeteta u Tiškovcu.
U Vladušića kući živi, dakle, polovina svih stanovnika Tiškovca, njih ukupno troje: Jovo, supruga mu Drena i njihov sin Dragan.
Pošto su svi vozovi u Tiškovcu odavno prošli, jer ćiro je ukinut još pedesetih godina, a Unska pruga zatvorena 1991., kad se zaratilo, Dragan u školu putuje drumom. A to je prilično zahtjevna operacija.
Jedini put koji, preko planina, povezuje Tiškovac sa 18 kilometara udaljenim Bosanskim Grahovom, gdje Dragan ide u školu, pa i sa ostatkom matične države BiH, uski je i oronuli makadam.
Ljeti se ovim šumskim putem može samo džipom, s jeseni, kad kiše “odnesu put” na vlastiti rizik, a zimi – nikako.
– Kad zapada snijeg, ne može se preko planine, pa moram u školu okolo, preko Hrvatske. A ovdje nema graničnog prelaza. Ljudi koji me voze u školu imaju pograničnu dozvolu i ključ za otključavanje rampi na seoskim putevima. Otključaju rampu, uđemo autom u Hrvatsku, onda opet zaključaju rampu. I onda na Strumicu, pa opet uđemo u BiH, pa asfaltom do Grahova – objašnjava mali Dragan ekipi Srpskainfo.
I tako četiri godine. Tako će biti i na jesen, kad Dragan upiše peti razred.
Dječak priča mudro, kao veliki, možda i zato što je odrastao bez društva vršnjaka.
Do polaska u školu jedini drugari su mu bile njegove kozice, patke, psi i mace. I danas o njima brine s puno ljubavi. Ne zaboravlja ih ni ljeti, kad je u Tiškovcu mnogo veselije, jer na odmor dođu rođaci i zemljaci iz Slovenije, Vojvodine, Beograda, čak i iz dalekih zemalja.
Dođu sa njima i djeca i unuci, pa Dragan ima s kim da se igra. Ali, svoje životinjice ne zaboravlja. Ponosno ih pokazuje Nikolini Jarić, koja je došla iz Subotice i Miji Ševo, koja s roditeljima živi u Kikindi.
– Eto, vidjeli ste gdje živim. I ne znam šta bih vam više pričao. Pričao sam i ranije s novinarima, pa nikakve vajde od toga. Ništa se nije promijenilo – kaže Dragan. I ode za svojim poslom.
I njegovi roditelji, ovih vrelih ljetnjih dana, imaju pune ruke posla. Jovo i Drena Vladušić, za razliku od njihovih zemljaka pristiglih iz bijelog svijeta, ne odmaraju. Oni drže jedinu preostalu kafanu u Tiškovcu, koja radi samo ljeti. I to bez struje.
Pivo se hladi u Butižnici, rječici koja teče ispod drvene kafanske terase, a prasići i jagnjad, koje Vladušići peku za svoje goste, ne stignu se ni ohladiti. Sve se smaže dok je još vruće.
Za Petrovdan, koji je slava sela, ovdje je bio pravi lom. Veselilo se do zore.
A i kasnije se, danima, sjedilo se uz rijeku i pričalo o seoskim novostima, izbjegličkim danima, o životu daleko od zavičaja. I naravno, o dobrim starim vremenima.
– Prije rata svi smo, naravno, u kućama imali struju. Nismo mi živjeli u džungli, nego u lijepom uređenom selu. Dok smo se oslovljavali sa drugovi i drugarice, bilo je svega i živjeli smo kao gospoda, a otkad smo gospoda i gospođe, živimo kao fukare – kaže Nevenka Ševo, djevojački Bucalo.
Rođena je u Tiškovcu, kako ponosno kaže, „ispod planine Uilica“. Danas živi u Srbiji.
I njen rođak Miladin Ševo (82), već odavno živi u Beogradu, ali u zavičaju provodi ljeta. Žali se da migranti, svako malo, provaljuju u njegovu kuću u Tiškovcu.
– U posljednje dvije godine 20 puta su mi lomili vrata i prozore. Ja dođem, prijavim policiji, popravim, oni opet razvale. Evo, već deset dana ne mogu zatvoriti kuću, da mi ne ulaze gušteri – veli djeda Miladin.
I druge njegove komšije imaju problema sa nezvanim gostima. Pročulo se, valjda, u migrantskim krugovima da granica EU, na nekoliko mjesta, presjeca ovo selo. I da u selu na granici, kad prođu ferije i godišnji odmori, nema žive duše.
Sa migrantima, kojih ima, i sa strujom, koje nema, bore se i Goran Simić (55) i Volga Beader (46), supružnici koji već decenijama žive u Finskoj.
U zavičaj dolaze dva puta godišnje. Skoro cijelo ljeto provedu u u svojoj lijepo uređenoj vikendici s bazenom.
Volga je iz Knina, Goran iz Tiškovca.
– On je fin iz Finske, a ja cura fina iz Knina – šali se Volga, koja je u društvu omiljena jer lijepo pjeva. A Goran je maher na gitari.
Uz kafu, limunadu i kolače „oporavljaju“ se od rokenrol žurke, koju priredili, kako bi, na svoj način, uz „Partibrejkerse“ i „Status kvo“, proslavili slavu sela.
– Uzmite kolače, moramo sve ovo pojesti danas i sutra. Nema struje, pa nema ni frižidera – veli Volga.
Kad su Česi dijelili solarne panele u Tiškovcu, žali se Volga, donacija je, na neki volšeban način, zaobišla njihovu kuću.
Ni oni koji imaju solarne panele, nisu baš prezadovoljni, jer zimi, kad nema sunca, moraju paziti na svaki kilovat, da ne bi ostali u mraku. Ali, paneli su im ipak spas, jer pitanje je da li će ikad u selu biti obnovljena elektro – mreža.
Goranu i Volgi je u goste došao njihov ujak Dušan Ševo (74) i to iz druge države.
– Moja je kuća ona tamo, nema 200 metara odavde, ali to pripada selu Drenovac, dakle Hrvatskoj – pokazuje Dušan.
Naravno, u posjetu rođacima ne ide s pasošem, ne otključava čak ni famoznu rampu za malogranični prelaz, nego dođe pješke preko livade.
Dušan i još dvoje njegovih komšija iz Drenovca žive, dakle, u Hrvatskoj. Ali oni nemaju puta iz svog sela do Knina ili drugih gradova Hrvatske, nego moraju preko Tiškovca, dakle preko Bosne.
Zato moraju imati malgranične dozvole i ključeve za rampu. A onda, s druge strane Goranovog i Volginog imanja ima druga rampa, na makadamskom putu koji vodi za Knin. Čudna je ovde geografija!
Eto, rampi i tabli s natpisom „državna granica“ ima na svakom koraku, a nigdje ni jednog putokaza, nijedne table sa imenom sela. Dođeš u Tiškovac, a ne ne znaš ni gdje si došao!
– Šta će nam putokazi! Ko zna gdje je Tiškovac, neće zalutati. Ko ne zna, ne mora ni dolaziti – kaže za Srpskainfo Jovan Bjelotomić (85), Tiškovčanin, koji već 20 godina sa porodicom živi u Zemunu.
On i njegova supruga Anđelija, oboje penzioneri, ljeti se presele u Tiškovac.
Njihovo imanje se nalazi ispod vijadukta nekadašnje Unske pruge, dakle na samoj državnoj granici. Ali, njima to ne smeta, uživaju u hladovini i cvrkutu ptica. Još da nije migranata…
I Zoran Čakarmiš (40), takođe Beograđanin porijeklom iz Tiškovca, ljeta provodi u ovom selu. Ljepše mu je, veli, ovdje, nego na moru.
Ima ih i što iz Njemačke dođu, čak i Nijemce dovedu u goste u Tiškovac.
A u susjednom selu Stožišta, takoreći na vrh planine, zatekli smo dvojicu braće, koji su doputovali čak iz Kanade i SAD. Uređuju kuću, preseliće se, vele, ovamo, čim odu u penziju.
Neće da se slikaju, ni da im imena izlaze u novinama. Ali kažu da svakog ljeta prelete Atlantik da bi uživali u seoskoj idili i družili se sa zemljacima, uz vruću jagnjetinu i jaretinu. I da će se garant vratiti.
Šta to, osim zavičajne nostalgije, ove ljude vuče ka zabačenom pograničnom selu?
Tiškovac je, hvale se mještani, na samo pedesetk kilometara vazdušne linije od Jadranskog mora. I to se zaista osjeti.
Cvrčci, vrućina, miris ljekovitog bilja, stare kamene kuće… sve miriše na Mediteran. Kao u Hercegovini. Samo što je ovdje, na planini, zelenilo bujnije, hladovina izdašnija, a povjetarac svežiji.
Još da ljudi imaju od čega da žive, gdje bi im bio kraj!
Zavičaj Ane Ivanović i Marka Jarića
Iz Tiškovca potiču troje vrhunskih srpskih sportista: košarkaši Srećko i Marko Jarić, koji su otac i sin, te teniserka Ana Ivanović.
Kako objašnjavaju mještani, Ana po majci vodi porijeklo iz porodice Ševo iz Gornjeg Tiškovca. Kućište Jarića je na granici Tiškovca i sela Drenovac.
Jarići su se još prije 70 godina odselili u Kikindu, ali u selu smo zatekli jednog Markovog rođaka, koji i visinom podseća na bivšeg NBA košarkaša. On, međutim, nije bio raspoložen za razgovor.
Nesuđeni autoput
Milan Bošković, zvani Miljuš, naš vodič kroz Tiškovac, pokazao nam je trasu nesuđenog autoputa Zagreb – Split, koji je sedamdesetih godina prošlog vijeka trebalo da prođe kroz ovo selo.
– Autoput je, navodno, planiran po ideji jedne od liderki maspoka, Savke Dabčević Kučar. Tako su ga i mještani nazvali Savkin put. Ali, kad je Savka smijenjena i autoput je skinut sa dnevnog reda. Ostali su samo dijelovi trase. Sad kad su i Zagreb i Split u drugoj državi, od te priče, naravno, nema ništa – priča Miljuš.
I na trasi “Savkinog puta” postavljena je jedna rampa za malogranični prelaz.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu