Možete da nas pratite
i putem aplikacije za
Besplatno na

“NIKAD VIŠE PUŠKU U RUKE” Srbin, Hrvat i Bošnjak saglasni, RAT JE NAJGORE ŠTO IM SE DESILO

Društvo
Autor:

Foto: Profimedia

Nikad više pušku u ruke, jednoglasni su Marijo Bošnjak, Krsto Rakić i Rusmir Piralić, Hrvat, Srbin i Bošnjak, koji su u rat otišli kao maloljetnici, ali su u vihoru najgoreg ljudskog neprijatelja bili prinuđeni da odrastu i to na najužasniji mogući način.

– Nikad ne bih više ratovao ni za koga i ni za šta. Ni zbog koga više ne bih pušku uzeo. Živio sam s pištoljem i deset godina poslije rata i tada sam odlučio, ako ovo imaš uza se, gineš od njega, tako da sam se riješio svega toga. Ne dao Bog više nikad – započinje za Nezavisne svoju priču Sarajlija Marijo Bošnjak, koji je kao maloljetnik otišao u rat i kao borac HVO na ratištu proživio najgore trenutke svog života, od kojih se i danas oporavlja.

Kako ističe, s obzirom na to da mu je otac iz Fojnice, priključio se Hrvatskim oružanim snagama, gdje je išao na obuke i prije rata i u toku rata. Kako navodi, kasnije se priključio HVO, gdje je ostao do septembra 1994. godine, kada je i dezertirao.

– Kada sam dezertirao, bio sam u Kiseljaku. Imam jednog druga zove se Dražen. I on je dezertirao i kada sam saznao da je u Kiseljaku, našao sam ga. Dugo smo pričali i malo smo i popili. On je bio krenuo da kupi cipele jer je imao neku vezu direktno preko Kobiljače da ga prevezu za Srbiju. U tom momentu dolaze i govore mu: “Došla ti je veza.” On je morao u vojničkim čizmama u Srbiju i ja mu kažem: “Vidi ga kao pravi četnik ode u vojničkim čizmama u svoju zemlju.” Mi smo se uvijek šalili na taj način ‘četnik’, ‘ustaša’. Mi smo bili drugovi i bićemo, ako mi ne dokaže suprotno – kaže Bošnjak.

Zbog svega što je proživio, priča da ima užasne snove i dan-danas, a odbacivanje ovih sjećanja mu je, kaže, način da se izbori sa duhovima prošlosti.

– Moja poruka mladim ljudima je da ih ne zavedu, jer su oni najpodložniji tom zavođenju. Ljude treba da dijele na ljude i neljude i da gledaju ko je čovjek, a ne kako se ko zove – poručio je Bošnjak, kojem, kako kaže, rat nije donio ništa dobro, naprotiv, donio mu je trajnu promjenu ličnosti s kojom se bori i dan-danas.

Krsto Rakić iz Rudog takođe se kao maloljetan priključio Vojsci Republike Srpske, a tog trenutka su, kaže, prekinuti svi njegovi snovi i ciljevi iz mladosti.

– U VRS sam bio aktivan do samog Dejtona. Poslije toga sam bio dezorijentisan, jer sam godine života izgubio u nekom očuvanju svog života, ne misleći na budućnost. Odao sam se i porocima, alkoholu, ali se na svu sreću desila pozitivna stvar jer sam dvije-tri godine nakon rata upoznao svoju djevojku, sadašnju suprugu, koja me je izvukla iz svega toga. Sada imam sina i kćerku, za  koje živim – rekao je Rakić, koji je kao maloljetnik bio i zarobljen u Dobrovoljačkoj, gdje je, priča, doživio razne torture. Mladima bi, priča, poručio da sloboda nema cijenu i da je svaki dan na slobodi bogatstvo.

– Da se vratim u prošlost, kao onda kada sam se kao maloljetnik priključio u rat, sada to sigurno ne bih uradio. Imam jednu izreku koju sada koristim: 2U slučaju rata bježite avionima JAT.” Što dalje od toga bježati i ne uzimati oružje u ruke – naglasio je Rakić. Navodi da mu je mnogo pomogla organizacija “PRO-budućnost”, kojoj se priključio i gdje može da kontaktira sa ljudima koji su na sve tri strane preživjeli isto što i on.

Rusmir Piralić iz Sarajeva,  koji je bio maloljetni borac Armije RbiH, kaže da rat ne bi smio postojati kao opcija u našim životima.

– Prije rata sam bio odličan učenik u osnovnoj školi, nakon čega sam upisao Srednju vojnu školu ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane u Rajlovcu sa željom da u konačnici budem pilot Jugoslovenske armije. Ali 1992. godine dolazi do ratnih sukoba i onda se čovjek uključuje u odbranu svoje porodice, prijatelja, i to kao maloljetan, tada sam imao 17 i po godina – prisjeća se Piralić.

U rat su ga, kaže, odveli “vrela krv i plitka pamet”, jer nije imao puno znanja šta se u stvari dešava.

– Bitno je mladim ljudima prenijeti ta iskustva i jasno im reći da se u miru mogu raditi sve dobre stvari koje su dobre za život, a onaj ko vam nudi pušku u ruku, sigurno vam ne želi dobro – poručio je Piralić.

Nakon rata je, priča, upisao i završio dva fakulteta, ali mu je bilo veoma teško da nađe posao u skladu sa strukom.

– Nakon rata nije bilo nikad kvalitetnih zbrinjavanja maloljetnih boraca dobrovoljaca koji su propustili završetak srednjeg obrazovanja. Mnogi su poginuli kao maloljetni, ima mnogo slučajeva PTSP, a nakon rata nije bilo programa zbrinjavanja – naveo je Piralić.

O svim strahotama rata trojica maloljetnih boraca pričala su nedavno u Loparama, kada je organizovano javno svjedočenje u okviru USAID-ovog projekta ”PRO-budućnost”, koji sprovodi CRS sa partnerima.

Možete da nas pratite i putem aplikacije za Android ili iPhone/iPad.
Možete da nas pratite i na Facebook stranici

IZDVAJAMO