Ovaj mladi autor rekao je za Srpskainfo više o umjetnosti na društvenim mrežama, te kako izgleda i nastaje poezija na displeju.
Bavite se pisanjem i poezije i proze. Šta Vam je draže, u čemu se više pronalazite?
Iskreno, najviše se gubim u svemu tome. Hodam po tankoj liniji koja odvaja prozu od poezije i tada se najugodnije osjećam. Kada riječi teku, nevažno je kako to zovemo. Ako bude pjesma, neka je. Ako se desi esej, neka ga. Nije moje da krotim svoje pisanje prije nego što iskusim lutanja po različitim poljima književnih formi.
Za sada najviše objavljujete na društvenim mrežama, nešto slično formi bloga. Da li ste razmišljali o tome da objavite knjigu ili zbirku?
Naravno. Uskoro završavam svoju drugu knjigu. Doduše, ni prvu nisam objavio. Bar ne na taj klasični način sa slovima na papiru. Ali biće, trenutno je potraga za izdavačem. Pripremam bilingualno izdanje zbirke pjesama na engleskom i na našem jeziku. Sve mi se čini da će ugledati svjetlo dana (nekako) s proljeća. Vjerovatno norveškog proljeća, kakvo god ono bilo.
Gdje pronalazite inspiraciju i kada ste počeli da pišete?
Kao i sve što valja u životu, i moja romansa sa pisanjem je počela slučajno. Jaran i ja smo bili na festivalu i svirao je Kiki Lesendrić, ako se sjećam. Prijatelj je upoznao neke djevojke, od kojih je jedna studirala srpski jezik u Beogradu. U želji da meni pomogne i sredi “blajnd dejt”, spomenuo sam joj je da pišem pjesme, iako to tada i nije bila baš istina. Tako da sam sjeo prije sastanka i napisao “Ona” i “Dedal i Ikar”, svoje prve pjesme. Kao što vidite, moja romansa sa pisanjem i dalje traje. Romansa s djevojkom se ipak završila nakon prvog dejta. P.S. Svijet je lijep kada sanjamo, zar ne?
Ljubav je tema o kojoj najviše pišete. Šta je to što vas na neki način „tjera“ da emocije prenesete na papir, odnosno laptop?
Na 273. stranici “Tvrđave”, na desnoj strani pri kraju, Meša je rekao: “U početku ljubav. U životu mržnja. Na kraju sjećanje. Ljubav je, ipak, jača od svega”. U svima nama je duboko negdje skrivena ta divlja, animalna potreba za istinom. Svojom istinom, ne tuđom. I to me tjera da pišem. Nekad ću se probuditi u pola noći, otvoriti “notes” na telefonu i napisati par stihova. Ujutru se neću ni sjećati da se to desilo. Nekad će me iskra emocija opeći usred posla, zgrabiću prvu olovku i na ruci napisati što mi je na pameti. I u tom urezivanju slova ja tragam za svojom istinom. A zar to nije ljubav?
Danas, kada živimo u vrijeme modernih tehnologija, umjetnost se preselila na društvene mreže i druge oblike moderne komunikacije. Kako to doživljavate i kako koristite potencijale koje tehnologija pruža?
Sjećam se kada sam, zajedno sa Tanjom Stupar Trifunović, Aleksom Jankovićem i Berislavom Blagojevićem, nastupao u kafiću „Yoko“ u Banjaluci, da se razvila diskusija o tome da li je poeziji mjesto na društvenim mrežama. Jeste. Poeziji je mesto na Instagramu. Na Fejsbuku. Na televiziji. Na komodama. U knjižarama. Na bilbordima. Poeziji je mjesto na Snepčetu. Na zidovima. Na koži. Na gutenbergovskim listovima. Na mimovima. I ovakvim kao ja tipovima. Poeziji je svugdje mjesto.
Smatrate li da ljudi manje ili više čitaju otkad svakodnevno nose telefone u rukama?
Odmah da upozorim fanove “Black Mirror” serije da sam ja tehno-optimista. Moju prvu onlajn pesmu, “Kalifornija”, vidjelo je više od 70.000 ljudi. “Ne sjećam te se, Doli Bel” 30.000 na FB. Moj “Decembar u Lisabonu” oko 25.000 ljudi na Instagramu. To je više od većine tiraža mnogih izdavačkih kuća na našim prostorima. I to je moj finalni stav. Jer, važno je da ljudi čitaju poeziju, bila ona na hrapavom papiru ili klizavom displeju smartfona. Sve ostalo je nebitno.
Filmofil
Ko je Nikola Lero?
U mojoj maloj biografiji ćeš naći: bivši saradnik Unicefa, član redakcije magazina za mlade “Karike”, urednik ESTT magazina iz Amsterdama, dobitnik nagrade „Best Blogger 2017“ i svašta nešto. Živio u Sarajevu, Bijeljini, Banjaluci, radio u Briselu. Sad sam nastanjen u Norveškoj i Njemačkoj. Ali to je problem sa biografijama, ne kažu ono glavno o čovjeku. Ono suštinsko. Da sam filmofil. Da sviram klavir i da sam najljepši zalazak sunca dočekao u Umagu. Da imam gotovo 30 godina, a da mi je i dalje „South Park“ omiljena serija. Tamo nećete naći da sam Instagram pjesnik.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu