Nikola s tim odavno nije imao problema. Uvijek je nosio isti crni džemper na V izrez, koji je još kao student kupio na rasprodaji.
– Odakle ti ovo? – s neodobravanjem je pitala majka istog vikenda kad je došao kući.
nikola je odgovorio:
– Kupio od stipendije, bio je jeftin.
Majka je negodovala:
– I džabe da su ti dali, crno nisi trebao da kupiš. Zna se kad se crno nosi. Jeste, moderno, za sahrane, božemeoprosti. Mlad, lijep, sjetio se da nosi crno! Današnja omladina pojma nema! Gdje su vam boje, mladost, elan?! Ha?! Sjećam se da je moj Goran nosio crvene majice, pa plave, zelene, pa na šare… Kad smo se upoznali imao je onu bluzu sa rol-kragnom – govorila je Nikolina majka.
Majka je pričala i pričala, a Nikola se kao i uvijek isključivao negdje na samom početku tog dugog monologa. Nije bilo svrhe upadati joj u riječ, prekidati je. Bila je poput dobro naštelovane mašine – uvijek bi znala gdje je stala i šta bi htjela još reći. Crnina joj je bila posebno bolna tačka. Nije mogla da shvati da neko „dobrovoljno, zdrav i prav nosi crno“.
– Svi joj živi, zdravi i pravi, a ona obukla crnu bluzu. Moda! Jaka mi moda! Svadba, veselje, a sve djevojke obukle crne ‘aljine! Gdje vam je maštovitost? – upitala bi i podigla bradu.
To naglo cimanje vilice praćeno podignutim obrvama obično je bilo znak da je završila ili da očekuje neko “jadno zrnce od izgovora” od sagovornika, pa da nastavi. Ukoliko ne kažeš ništa u tom trenutku, Nikola je znao, lako se moglo dogoditi da monolog pređe na drugo polje: “Pa ti me i ne slušaš šta govorim! Pa, dabome, šta majka zna! Neka! Dođi, uzmi krušku!”
Nikoli je dugo trebalo da shvati da je majka, koliko god je volio i koliko god dobra bila, nažalost bila žrtva jedne grozne i teške igre, piše kolumnistkinja Srbijanka Stanković za magazin Lola.
Prvo se kao djevojka lepršavo uplela u sve što joj je majka rekla da treba. Poslije se kao žena njegovog teškog (Bog sam zna koliko teškog!) oca Gorana savila pod svim onim što mora. Da bi se na kraju, kad je on umro, poslije godinu dana duboke crnine, preobukla u sopstvenu majku ženu-goniča.
“Kad ti je ispit, je l’ učiš, ovaj Nadin diplomirao još prošlog proljeća, jedeš li voće, da ti pošaljem kruške, gdje ti je ona mršava djevojka, četvoro oči otvori sledeći put kad biraš, mora da bude vrijedna, kad ćeš da se ženiš, hoću unučiće.”
Čak su i njena pitanja zvučala kao zapovjesti.
– To što sad radiš je školski primjer mehanizma odbrane. Kriješ se kod mene u stanu dok ti je majka u bolnici i pričaš o tome kako ti je bila teška i naporna. U redu je da brineš, Nikola. Ona ti je majka. Voliš je, kakva je da je.
Više je plakao te večeri kod Tanje u stanu nego kasnije, na sahrani, kad su se svi savijali oko groba.
Baš je glupo to, mislio je. Cijeli život živiš s nekim, ne umijš da kažeš da ga voliš nego:
– Za nedjelju dana. Učim, majka. Taj Nadin je studirao Višu turističku, to nije završio samo onaj koji nije upisao, ja studiram prava, ej! Jedem, majka, ne treba kruške. Mršava djevojka je Tanja. Tu je. Nema sljedećeg puta, ja sam izabrao. Tanja je vrijedna, majka. Kad se oženim, oženio sam se. Šta će ti unučići, da ti se penju na glavu?!”
Baš je glupo to, mislio je. Cijeli život živiš s nekim, pa on umre. Nema ničeg lošeg u sahranama. Najteže je da izabereš šta ćeš da obučeš. Da ideš pretjerano elegantan, ima li svrhe? A ne ide ni da ideš “zarozan”, što bi rekla baba.
Obukao je onaj crni džemper na V izrez sa rasprodaje.
Poslije toga dana ga je bacio, prenosi Blic žena.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu