Ispred je jedino Gvajana, a u stopu nas prate Albanija i ratom opustošena Sirija.
Mi se u svjetskom vrhu možemo naći jedino po lošem, uvijek kada se analizira korupcija, neefikasnost pravosuđa, niski životni standard, nezaposlenost, troma administracija. Sve su to razlozi masovnog iseljavanja stanovništva iz BiH, ali trend odlaska jedino brine uplakanu porodicu, koju ti ljudi ostavljaju za sobom.
Procjene govore da nas je napustilo više od dva miliona građana. Raštrkani su širom Evrope, Amerike, nije im mrska ni daleka Australija. Mnogi su toliko kivni da su se i zvanično odrekli državljanstva BiH, raskinuli sve kontakte sa ovom zemljom.
Političare, međutim, takvi sumorni podaci ne zanimaju. Njima je glavna preokupacija formiranje vlasti; koga još briga što su nam građani otišli i što masa njih u ovom momentu pakuje kofere. Ljude neće zaustaviti čak ni ekonomska kriza, jer svi vjeruju da „ne može biti gore nego ovdje“.
Od političara uporno čujemo kako se lijepo živi, pa onda slobodno možemo reći da su građani iz BiH i Republike Srpske u inostranstvo pobjegli od tog boljeg života.
Odlaze mladi ljudi, cijele porodice, što se već odrazilo na demografsku sliku. Džaba mi pitamo ko će nam rađati djecu, kad njih samo zanima ko će glasati. A, to se može i iz inostranstva.
„Došao sam u Banjaluku da se odmorim desetak dana, ali već treći dan sam otišao. Obišao sam roditelje i pobjegao, jer se ovdje ništa nije promijenilo. I dalje isti političari kolo vode i ništa se neće ni promijeniti. Otišao sam i pitanje je kad ću se vratiti. U Njemačkoj sam našao onaj potrebni mir i zaboravio na sve ludosti koje sam tokom rata i poslije gledao na ovim našim prostorima. Njemačka me je preporodila.“ Ovako mi reče jedan prijatelj na povratku u svoju novu domovinu.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu