Korona će nestati, kao rukom odnesena. Ali, mi ćemo i dalje nositi maske, iz predostrožnosti, sve dok nam iz kriznog štaba ne jave da ih skinemo, jer smo fini i odgovorni ljudi.
Naši sposobni i odgovorni vladaoci, upravo onakvi kakve zaslužujemo i kakve smo sami birali, nabaviće kovid vakcine za sve nas. Vakcine će stići, koliko sutra, i svi ćemo stati u red da se vakcinišemo, bez gunđanja i bez priča o čipovanju i zavjeri Bila Gejtsa, sve sa pet ge mrežom. Od danas mi smo novi, pismeni ljudi i ne primamo se na gluposti!
Od danas ćemo jesti zdravu hranu, čuvati majčicu prirodu, štiti slabije i hrabro se suprotstavljati nepravdi. Ići ćemo redovno na preventivne ljekarske preglede.
Malo morgen! Ima toga, ali samo u bajkama: desi se neko čudo i hop – sve se u trenu promijeni, naravno na bolje. Princeza poljubi žabu, princ poljubi princezu i svi žive sretno i veselo do kraja života.
U stvarnom životu tako ne biva. To što smo masovno, kao djeca mlađe vrtićke grupe, sami sebe ubijedili da će, kad prođe 2020, proći i sve što loše što nam je donijela, može biti dio novogodišnjeg dekora, poput Djeda Mraza ili lampica na jelki. Ali, svi odrasli ljudi znaju da Djeda Mraz, onaj što jezdi nebom i ispunjava želje, ne postoji. U stvarnom životu postoji samo jedna vrsta Djeda Mraza: onaj što živi u tržnom centru i o praznicima navodi djecu i odrasle da se guraju u redovima i izlažu zarazi, da bi trošili novac koji nemaju za stvari koje im nisu potrebne.
To što je otkucala ponoć i što smo jedni drugima čestitali riječima „sretan nam kraj 2020.“ ne znači ništa. Novogodišnje bajke ne postoje, osim u lošim holivudskim filmovima.
Dobro, lijepo je što smo se malo proveselili i opustili, još je ljepše što se 1. januar naslanja na vikend, pa možemo ljudski da se odmorimo i odmamuramo i – to je to.
Sve što smo u 2020. živjeli i preživljavali čeka nas i u novoj 2021. godini.
Čekaju nas neplaćeni računi, nezavršene obaveze, strahovi i strepnje: strah od korone, strah od gubitka posla, strah od budućnosti…
I šta ćemo sad? Pa, možda ne bi bilo loše da bacimo pogled unazad i osmotrimo dobro tu omraženu 2020. Dala nam je ta godina mnoge dobre prilike: da shvatimo šta je bitno, a šta nebitno, šta nam je stvarno najpreče, a bez čega se može i mora.
Upoznali smo neke sjajne ljude, koji su se, u doba pandemije i s njom rastuće represije, ustali protiv nepravde prema građanima, bolesnima, radnicima, djecom sa poteškoćama, protiv izgradnje malih hidrocentrala, koje svima nama nanose veliku štetu, a samo nekima veliku zaradu.
Nije im bilo teško da tuže državu i pobijede na sudu, da se iz bolesničke postelje upuste u bitku s lokalnim moćnicima, pred kojima svi savijaju šiju. Da se bore za rijeke i pitku vodu, za slobodne trgove i za dječje igraonice u kojima neće vladati pravo jačeg i bezobraznijeg.
Upoznali smo, bogami i one druge, kojima je korona pošast poslužila da s leđa osiromašenog i isprepadanog naroda strpaju u svoje džepove još koji miliončić maraka. Ili da učvrste svoju moć.
E sad, kojem ćemo se carstvu privoljeti? Da li će 2021. biti zaista nova ili samo još jedna godina u kalendaru?
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu