Društvo

DJEČAK IZ BOLNICE OTIŠAO U LEDENU KUĆU Za slavu će imati samo pasulj i krompir (FOTO)

Aleksandar Vučićević, jedanaestogodišnji dječak iz Kuršumlije koga majka zbog nemaštine nije mogla da posjeti u bolnici, ozdravio je, izašao iz bolnice i vratio se kući – u nemaštinu.

DJEČAK IZ BOLNICE OTIŠAO U LEDENU KUĆU Za slavu će imati samo pasulj i krompir (FOTO)
FOTO: GORICA STAMENKOVIĆ/RAS SRBIJA

U kuršumlijskom naselju Baćoglava Aleksandar nas dočekuje u hladnoj sobi šćućuren na krevetu uz sestru Milicu (12). Tako uvijek sjede, ne samo zato što im je hladno u ovoj jedinoj prostoriji koju zimi griju, već i što su tako navikli, bliski su, upućeni jedno na drugo, piše Blic.

U sobi koja je i kuhinja, jedan krevet i fotelja na rasklapanje, koju im je dao komšija da se posluže dok se on na proljeće ne vrati u Kuršumliju. Na krevetu spavaju sve troje. Tako se i griju, jer su sada noći studene. U šporet ubace poneko drvce da se zamlači soba. Nešto drva uspjela je da kupi majka Milijana od novca koji im je poslao humani čovjek iz Kanade. Od njihovih 11.000, koliko primaju mjesečno, ne mogu da izdvoje ništa za ogrijev.

Ne možemo zimi da spavamo u drugim sobama, ledeno je. Tamo spavamo samo preko ljeta, zimi nikako – objašnjavaju Aleksandar i Milica.

Pročitajte još

Stisnuti jedno uz drugo, jedva odgovaraju na pitanja. Stidljivi, ćutljivi, previše ozbiljni za svoje godine, tek na trenutak im zasijaju oči i pojavi se onaj pravi blagi dječji smješak na njihovim licima. Svjesni da nemaju, ništa ne traže od majke. Pa, i kada ih pitate šta bi voljeli da dobiju, kao odgovor dobijete – ćutanje. Živeći tako teško, uz gotovo svakodnevno izgovorenu riječ „nema“, ko zna kad su i prestali da bilo šta žele. Ni rođendane ne slave.

– Možda bismo pozvali nekoga od školskih drugova ili drugarica, ali nemamo čime da ih poslužimo – kaže tiho Milica, spuštajući stidljivo pogled i šapućući kao za sebe:

– A i neće da dođu jer smo siromašni.

Mačak Munja je Aleksandru i Milici jedina igračka

Mali Aleksandar, još tiši od sestre, jedva da riječ progovara, ponekad joj šapne šta bi rekao pa Milica kaže glasno.

– Sestra čestita meni, ja njoj rođendan, i samo nas dvoje i majka znamo da smo od tog dana stariji. Nemamo tortu, ali nam je opet tog dana lijepo. Mama nam donese čokoladu – jedva čujno dodaje Aleksandar.

Trebalo je vremena da se Aleksandar i Milica odlede, pa da saznamo da bi voljeli da mogu da se okupaju u kupatilu.

– Tamo je sada mnogo hladno, pa mama grije vodu i kupamo se u plastičnoj kadici. Voljela bih da mogu da se okupam u kupatilu kao druga djeca – konačno je otvorila dušu Milica.

Foto; Gorica Stamenković/RAS Srbija
Foto; Gorica Stamenković/RAS Srbija

S tugom u glasu majka Milijana objašnjava da je bojler odavno prestao da radi.

Aleksandar u krilima drži crno mače, nazvao ga je Munja. On mu je igračka, jer drugih igračaka on i sestra nemaju. Garderobu i cipele dobijaju od drugih, pa je i to problem za njih, a zima uveliko steže. Prošle godine komšija im je kupio jaknice za zimu, ali su ih oni sada već prerasli.

Oboje idu u Osnovnu školu „Kosta Vojinović“ u Kuršumliji. Milica je šesti razred, a Aleksandar peti. Ona je dobar đak, iako je lijekovi, koje zbog epilepsije mora da pije, usporavaju, ali u školi, kaže, svi imaju razumijevanja za nju. Aleksandar je odličan. Iako mali, pomažu majci tokom proljeća i ljeta u berbi marela, malina ili kupina, zarade pokoju dnevnicu da bi kupili neophodne stvari za školu. Za ostalo se nema.

Sve troje spavaju u jednom krevetu

Milica i Aleksandar jesu mali, ali potpuno svjesni teške situacije u kojoj žive, pa smo jedva uspjeli da saznamo bar neku njihovu želju. Uskoro će i Nova godina, a oči su im zasijale kada smo ih pitali za poklone od Deda Mraza.

– Samo nam je Crveni krst davao paketiće. Tada se obradujemo, pa podijelimo slatkiše, da ih imamo i za drugi dan – priča Aleksandar. Milica se nadovezuje:

Foto: Gorica Stamenković/RAS Srbija
Foto: Gorica Stamenković/RAS Srbija

– Voljela bih da za Novu godinu dobijem lutku ili kompjuter, a znam da bi moj bata volio telefon ili bicikl.

U tom trenutku Aleksandar kroz osmijeh izgovori:

– Volio bih pečeno pile!

Uskoro će i njihova slava Sveti Nikola. Spremiće pasulj i krompir – i to je sve. Za drugo nemaju.

Aleksandru i Milici otac je preminuo prije devet godina, tada su oni imali tri, odnosno dvije godine, pa ga se sjećaju kao kroz maglu. Od tada počinje i borba majke sa nemaštinom. Očeva penzija od 11.000 dinara ne može da zakrpi sve rupe – dug za struju, vodu.

– Ne traže mi gotovo ništa. A penziju rastegnem da za njih ima, krompir, pasulj, makarone, ponekad meso, samo za djecu – kaže majka Milijana.

Kako da pomognete

Svi ljudi dobre volje koji žele da pomognu djeci mogu da pošalju SMS na humanitarni broj 2552 ili da uplate sredstva na dinarski tekući račun “Blic fondacije”: 2750010221949709 90 ili na devizne račune 10221949724 45 – za uplate u evrima; 10221949711 84 – za uplate u švajcarskim francima i 10221949717 66 – za uplate u dolarima, Societe Generale Srbija, Beograd. Detaljnije o Blic fondaciji i načinima na koje možete pomoći možete vidjeti OVDJE.

(Blic)

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije