Društvo

SRBIN SA AMERIČKIH DRUMOVA “Došao sam bez dinara, a sada i da svijet stane, JA MORAM DA VOZIM”

Pariz, Gazdare, Niš, Pariz, Vašington, Čikago. Ovako izgleda životni put Stefana, fizioterapeuta, kamiondžije, zaljubljenika u širok put, dva točka i u mačke. Kada ga vidite za volanom kamiona ili automobila, shvatićete zašto ga mješaju sa Vin Dizelom i Džejsonom Stejtamom.

SRBIN SA AMERIČKIH DRUMOVA “Došao sam bez dinara, a sada i da svijet stane, JA MORAM DA VOZIM”
FOTO: FFRENKICA/INSTAGRAM/SCREENSHOT

Ako pitate Stefan Radenkovića (28) koje mu je rodno mjesto, teško da će znati šta da vam kaže. Jer, njegova neobična priča počinje u glavnom gradu Francuske, odakle odlukom oca, bivšeg vojnog lica JNA, odlazi zajedno sa bratom nazad u Srbiju i to u mjesto koje morate lupom da tražite na mapi, selo Gazdare kod Medvjeđe, odakle je po završetku osnovne škole, otišao na dalje školovanje u Niš.

Ako ste mislili da je ovde bio kraj njegovim putovanjima, prevarili ste se. Rezultat ove neobične životne priče je činjenica da su u jednom trenutku, najuži članovi njegove porodice živjeli razdvojeni na dva kontinenta u nekoliko vremenskih zona.

No, krenimo redom…

Rođen sam u Parizu, gdje sam pohadjao predškolsku ustanovu, ali kada je došlo vrijeme za da se krene u prvi razred, otac je mene i brata, koji se tek rodio, vratio nazad za Srbiju. Smatrao je u to srećno vrijeme da je to bolja opcija, jer kao veliki patriota i bivše vojno lice, Srbija je za njega izgledala kao pravo mjesto za odrastanje njegove djece. U početku je to bila i dobra ideja, na kojoj sam i danas zahvalan. Međutim, sada se malo i kajem zbog toga, ali šta je tu je… Naime, zbog toga, danas živimo raštrkani, pošto mi je do skoro porodica živjela u 3 različita grada, u 3 države na 2 kontinenta. Moj mlađi brat, koji je upisao Stomatološki fakultet, a koga nisam video ni zagrlio punih 6 godina, riješio je da zamrzne studije i prije nekog vremena se pridružio roditeljima u Parizu – započinje Stefan svoju ispovijest za Blic.

Život na selu kao lekcija za čitav život

Kako kaže, ne kaje i ne žali zbog toga što nije nastavio sa životom u Parizu, i što je iz “grada svjetlosti” otišao u selo sa nešto oko 1.000 stanovnika, koliko je brojalo Gazdare u to doba.

– Ne kajem se nijedne sekunde, što sam iz Pariza, grada sa preko 10 miliona ljudi, otišao da osnovnu školu pohađam u selu Gazdare nadomak Medveđe, od jedva 1.000 stanovnika u to vrijeme. Naime, život tamo me je naučio radnoj navici, ljubavi prema životinjama i prirodi, kao i mnogim vjerskim običajima kojih se nažalost, danas većina mladih i ne pridržava. Poslije Gazdara, sa 14 godina, odlazim u Niš, gdje sam upisao srednju medicinsku školu. Trudio sam se da ne obrukam svoje roditelje, kao i da ne prokockam njihovo povjerenje. Bio sam redovan đak, povremeno trenirao kikboks, pokušavao da pronađem kakav takav posao, čisto da imam svoj dinar i da malo budem finansijski nezavistan od roditelja. Nije bilo lako, ali sa druge strane, brže sam odrastao od vršnjaka i naučio sam da se sam nosim sa obavezama i životnim problemima – dodaje Stefan.

Od Gazdara, preko Niša, do Vašingtona

Nakon završene srednje škole, upisao je Visoku medicinsku školu, smijer za fizioterapeute. Međutim, želja da sam zarađuje, bila je ipak jača, zbog čega je odlučio da sreću i bolju zaradu, potraži “preko okeana”.

– Živio sam sa cimerima, davao ispite, ali na jedan ispit do kraja, odlučio sam da sa prijateljima odem kao sezonski radnik u Ameriku. Moj plan je bio ili da dobijem vizu ili da ako ne uspijem, apliciram za žandarmeriju, pošto sam oduvijek želeo da budem dio elitne srpske protivterorističke jedinice PTJ. Na moju žalost ili na sreću, ne znam ni sam, dobio sam vizu i došao za Ameriku. Nas par klinaca je došlo, a da nismo ni znali u šta se upuštamo, a imali smo šta i da vidimo. Kako smo došli preko ljeta, radili smo na bazenima kao studenti. Uz malo sreće i volje, ubrzo sam pored firme za koju sam radio, na slobodne dane, radio na održavanju bazena i drugih kompanija. Kako mi to nije bilo dosta, počeo sam da radim i kao obezbjeđenjene u klubovima širom Vašingtona. Jednostavno, želio sam da što više radim i da na taj način zaradim novac koji sam u Srbiji mogao samo da sanjam – govori Stefan.

Prilikom rada, došlo je do neminovnih poznanstva sa ljudima, koji su njemu i drugarima rekli da je najbolje da odu za Čikago, “meku” Srba u Americi. Prema njegovim riječima, nisu dvaput razmišljali prije nego što su se odlučili na selidbu.

– Posle par mjeseci provedenih u Vašingtonu, čuli smo kako mnogi Srbi idu za Čicago da “prave pare”. Nama u tom trenutnu ništa više nisi morao da kažeš, jer smo upravo zato i došli u Ameriku. Kada smo dosli u Čikago, i sredili sve oko dozvola, brže nego danas, jer je to bilo neko “srećnije vrijeme” za nas imigrante, skoro svi smo počeli da vozimo kamione. Na početku smo radili kao vozači za druge ljude, ali smo se vremenom osamostalili i ubrzo smo kupovali svoje, mjenjali, širili se, skupljali, tražili svoje vozače. Dan, noć, kroz smetove i velike minuse, po monsunskim kišama i nepodnošljivim vrućinama, bježali smo od uragana, prošao sam sve i svašta kroz 47 američkih država. Ostalo mi je samo da obiđem Havaje, Montanu i Aljasku – rekao je Stefan.

Društvo na putu mu prave mačke

Da nije sam tokom dugih vožnji, trude se Mau i Nero, zbog kojih je postao prava atrakcija kako na drumovima Amerike, tako i na Instagramu.Od skoro međutim, on u kabini ima i prinovu, i to pravu.

– Sreća u nesreći pa u svom tom metežu, moji mali četvoronožni saputnici meni prave drustvo 24/7 i time održavaju pozitivan duh. Da sam znao da će mi obična mačka usrećiti život na ovaj način, kao što to čine prethodnih godinu i po dana, uradio bih to i ranije. A sve je krenulo sa ženkom rijetke bengalske vrste koja se zove Mau, i koja je iz neke šale i dosade, postala popularna po društvenim mrežama. Naime, jednog dana sam počeo da je slikam ispred svakog znaka na ulazu u svaku američku državu ili ispred neke poznate znamenitosti. I tako je moja Mau do sada bila u skoro 40 američkih država, od Los Anđelesa do Bostona i od Majamija do San Franciska. Tako ona meni stane na dlan ruke, i pozira. Ispred Golden Gejt mosta, ispred Majami Bič znaka, Bruklin brdža u Njujorku, u Nju Jorku, Kapitola u Vašingtonu. Mau je postala prva mačka srpske zajednice u Čikagu.

Prošlog ljeta joj se pridružio i Nero, moj crni mačak, jer mačaka nikad dosta, to znaju svi ljudi koji ih vole sa kojom je zatim dobila i bebu Simbu, koja ima tek nešto više od mjesec dana, ali koja od četvrtog dana svog života ide sa mnom na put. Njih troje mi trenutno prave haos, ali onaj pozitivni, i u kamionu i u životu. Nera sam za sada morao da dam svojoj djevojci koja radi kao šerif u Čikagu, i koja već ima Mauovog brata kao ljubimca, tako da sada svi imamo po dvije mačke. Valjda ćemo se tu zaustaviti – kaže nam Stefan kroz smijeh.

Posao lijepo plaćen, ali naporan

Iako su zarade lijepe, Stefan kaže kako često može da se dobro zaradi, ali i da je sve to ponekad rizično, pošto svaki dan donosi nešto novo.

– Posao kamiondžije ima i negativnih strana, ali za ljude koji imaju jaku psihološku podlogu. Oni uspjevaju da očuvaju čist um i i da se izbore se sa problemima koje ovaj posao donosi apsolutno svaki dan. Bilo je svega, od nedjeljne zarade i do 10.000 dolara, do nedjelja u dubokom minusu, tako da suma sumarum, pare se ne prave tako lako kao što ljudi misle i kažu. Nailazili su periodi kao sto je i cijela 2019. godina, gdje nas je zbog ekonomskog rata sa Kinom, Amerika stavila na ozbiljan test. Više od godinu dana, traje već ta neka kriza, gdje su nam se zarade, većini nas, prepolovile ili čak smanjile i više od toga, mnogi su ostali zbog posla, čak i ja, koji sam na par mjeseci i prestao da vozim kamion i imao svoje. Tada sam se okrenuo radu u kancelariji, ipak početkom godine sam ponovo kupio jos jedan kamion za sebe i počeo sam da vozim kako bismo mogli da drzimo tempo sa računima, optplatama i prebrzim život kojim se ovdje živi a gdje Amerika, odnosno, sistem koji vlada, ne praštaju greške – kaže Stefan.

Tu se opet vraćamo na njegove ljubimce, pošto kaže da se jako teško odvaja od njih u slobodno vrijeme. Naime, pored kamiona i mačaka, Stefan ima još dvije velike ljubavi, motore.

– Odvajamo se kada u slobodno vrijeme idem sa prijateljima da se trkamo motorima na moto stazama, jer mi je to primarni hobi kome sam jako predan, ali zbog ogromne buke jakih mašina, ne zelim da ih vodim sa sobom, jer sam siguran da bi bim tolika buka smetala jer čak i mi moramo da nosimo čepove za uši. Koliko ih volim, najbolje pokazuje i šala koja vlada među mojim prijateljima i poznanicima. Naime, svi oni govore kako ne bih dao Mau, koju ipak najviše volim, ni za najskuplji kamion. I u pravu su. Ne bih. Neka pričaju ljudi da sam šašav, ali ona je bila tu i grejala me i spavala sa mnom u krevetu kad niko nije. Vozila se pored mene kroz duge dane i jos duže noći, spavala sa mnom u krevetu i na 0°C kad se pokvari grijanje, i na +40°C kad se pokvari klima. Zabavljala je ostale vozače na pumpama, mazila se s djecom koju srećem na raznim parkinzima širom Amerike, i sada vi meni recite, koje su to pare koje mogu da kupe sve to? – zaršava Stefan svoju priču.

Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu
Prihvati notifikacije