Starino, krepkom, bistrom i vrijednom skidam ti kapu, divim ti se na svemu što si mukom stekao… Nego, odakle ti snaga da svud stigneš i sve postigneš, zar te život nije iscijedio, oduzeo volju da se smijeješ?
Radišu Kovačevića iz Vranjani koga krasi njegova prirodno dobra, iskrena, seljačka, meka kao pogača. Napaćena.
– Unuci me drže, moja Tanja i moj Žarko, djeca mog pokojnog sina Vladana i snaje Ljiljane. Od mlađeg sina, Stamenka, nažalost nemam poroda – objasnio je.
Kad su mu već davno dani bili odbrojani, Radiša ne broji godine. Uzgred, punih mu je 86 i tri mjeseca pride. Izgledom inati krštenici, kao čigra obleće velikim imanjem u Vranjanima, vozi traktor, kola, bicikl, pomislio bi: „Držan je kao malo vode na dlanu. Tekli su mu samo med i mlijeko. Taj se u životu nije pomučio“.
A sve je suprotno bilo.
Rođen je u najsiromašijoj kući u selu. Rano je ostao bez oca. Sa 12 gosina je postao glava porodice. Orući tuđe njive, koseći livade drugih, kopajući bunare i pekući ciglu, hranio je majku, sestru i slijepu babu. Dječačke ruke brzo su ogrubele.
Kasnije je proizvodnju cigle nastavio kući sa suprugom Nadeždom, uporedo se bavio poljoprivredom. Zvanje trgovca je stekao u za školu poznim godinama. Mlad se razbolio, toliko teško da mu nisu davali više od 20 dana. I poslije svega, nemila sudbina je nastavila da mu i u starosti komada bolesno srce – prije pet godina preminuo mu je sin.
– Odrastao sam u najvećoj bijedi, a sad sam među najbogatijim seljacima u Vranjanima. Sve ovo okolo, a imam pet hektara u komadu, plus još dosta njiva, šume, livada po cijelom selu, je moje. Štedio sam i kupovao plac po plac da ostavim djeci zalog da se ne muče kao ja – pokazivao je Radiša rukom preko ogoljelih šljiva i jabuka.
Bogatsvo, pojasnio je, ne mjeri imanjem, nego unucima. Šta je parče zemlje spram sreće kad mu Tanja vikendom pristigne iz Beograda? Ništa manja ni kad mu Žarko svaki dan pređe preko praga.
– U 34. godini sam prodao par dobrih volova za 4.000 dinara. Time sam se pohvalio na slavi kod tasta, ispričao da ću za pola para da kupim dva junca, a drugo pola da ostavim kući. Tad je pašenog, trgovac, šef prodavnice, pokazao ček. Od plate i tromjesečnog viška zaradio je isto koliko ja za volove koje sam gajio četiri godine. Ubio me je u pojam! Već sutradan pašenog me je zaposlio u Užicu, magacinu nekadašnje „Gradine“, a imao sam samo tri razreda osnovne škole – pričao mi je Kovačević.
Neobrazovan, a ipak cijenjen kao vrijedan i promućuran, Radiša je, kad je ovaj odsustvovao sa posla, mijenjao šefa magacina. Služba je ipak tražila da ima školu. Četvrti razred je završio sa punih 40 u Užicu, potom cijelu osmoljetku upotpunio u Lunovom Selu, sa 42 upisao srednju trgovačku u Beogradu, godinu kasnije i višu. Sve vanredno, radio je i učio.
– Još sam bio srednjoškolac kad me je počelo probadati u grudima. Jednom, dok smo istovarali šleper šećera, sam zanemoćao i morao sam kod ljekara. Odveli su me u užički Dom zdravlja – nastavio je domaćin iz Vranjani.
– Gdje si bio do sada? Umrijećeš brzo! Gotov si, toliko si obolio da ti nema spasa – sipao je kao iz rukava konzilijuma ljekara koji su mu pregledali srce. Umjesto vedre, ohrabrujuće riječi, slušao je prekor kao da se namjerno razbolio.
Bez ikakve vajde je 20 dana liječen u užičkoj bolnici, za to vrijeme od doktora nije čuo ništa optimistično.
– Unaprijed otpisan izašao sam iz bolnice na svoj zahtjev i po preporuci komšije otišao kod kardiologa u Čačak. „Nećeš biti izliječen, ali hoćeš zaliječen, ako me budeš slušao srce će te služiti 100 godina” rekao mi je doktor. Poslije šest mjeseci vratio sam se školovanju – priča Radiša šta je bilo prije 40 i kusur.
Na preporuku kardiologa iz Čačka otišao je tri nedelje na Zlatar. Od tada do danas na ovu planinu ide svake godine, strogo od 1. avgusta po 10 dana.
Prirodom bolesti srca penzionisao se 1992. ali se nije povukao. Birali su ga za predsjednika Mjesne zajednice Vranjani, seoskog Crkvenog odbora, požeškog Udruženja penzionera na čijem čelu je proveo osam godina.
Nadao se da će mu starost biti spokojna…
– Kad su mrtvog Vladana iznijeli pred kuću i kad me je lomila najveća tuga, nisam dao bolu da me totalno savlada. „Djeda, djeda“, piljili su u mene i plakali kraj očevog kovčega Tanja i Žarko. Da sam ja poklekao, i njih bi dvoje. Oni me i dan danas nose, zbog njih trajem mator i dobro se držim – krenula je suza Kovačeviću.
Najteže je rastati se od dobrih, čestitih ljudi, makar ih prvi put video u životu i sa njima proveo sat vremena. Ne samo što te razlaz lišava užitka njihovog prisustva, nego što ti ne daju da odeš ako odbiješ posluženje, ne obećaš da ćeš ponovo doći, što te sto puta pitaju da im nisi šta zamjerio na gostoprimstvu, piše Blic.
Kamen u žuči i pijesak u bubregu mu miruju. Ne može da radi kao nekad, ali radi. Ništa ga ne boli sem srca.
Gazi Radiša 87-u i ne broji dane… Mile volje, reče, pristao bi da mu život odbrojava sate – čim dočeka praunuče.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu