Dva ritma, dvije žile kompozicije u prepletima pokušavaju spojiti dva udaljena pola u meni. Jednom polu je blizak zvuk klavirskih otkucaja, a drugom zvuk nabrekle strune čela. U prvom je zvuk djetinjstva, zvuk majčinih riječi, u drugom težak zvuk onog što je nedostupno. Oba sam. I sve spolja traži svoj odraz u unutrašnjem ogledalu.
Kad jednom zakoračimo prema unutrašljem ogledalu, sve izgleda mračno, kao kad iz svijetle prostorije uđemo u neosvijetljenu. Malo-pomalo mrak prestane biti mrak i počne se vremenom uočavati divno svjetlo. Nije kao ovo dnevno, blistavo i jako, ono ima prigušen sjaj i hladnoću svježih jutara. Teško se dopire do njega, vjerovatno i zbog toga što ga sve vrijeme tražimo daleko izvan sebe.
Najčešće ga tražimo u mišljenjima drugih ljudi o sebi. A drugi nam govore: Dobra si, i mi mislimo da jesmo; ili nam govore: Lijep si, i vjerujemo da je tako; ili: Ružna si, i tome vjerujemo. Sve što govore o nama sakuplja se i postaje naša građa.
Ako nam se posreći i okrenemo se ka drugom ogledalu, shvatićemo koliko nas niko drugi ne može znati osim nas samih, ni djeca, ni bliske osobe, ni roditelji – niko! Oni vide neke aspekte naše ličnosti, naša raspoloženja, ali im ono drugo ogledalo, u kom je odraz suštine, ostane izmaknuto.
Gledam muku ljudi koji cio život vjeruju onome što drugi govore o njima i strahuju od tog mišljenja. Da bismo u očima drugih ostajali lijepi, pametni i dobri, traži mnogo ustupaka u unutrašnjem ogledalu. Ne kažem da to ne možemo dosegnuti, nego kažem da ovaj teškolaki, unutarnji, zvuk čela najbolje zna ko smo.
Posebnu težinu ima ton bujice parola i moranja koje upućujemo jedni drugima. Roditelji mojih učenika znali su se požaliti da im je dijete vrlo neposlušno i da odbija bilo kakvu vrstu savjeta i dogovora, dodajući da je, do prije nekog vremena, dijete bilo primjer poslušnosti. Trudila sam se da mu pružim sve i odgovorim na svako pitanje: razočarano bi dodala majka. Nesvjesno djeci, u namjeri da im olakšamo, sručimo informacije, nagomilamo parole za život, i na taj način im zatrpavamo inteligenciju. Ova pobuna je znak da dijete ima potrebu za nekim drugim znanjem i drugačijom poslušnosti od ove koja se od njega zahtijeva, ali je spremno i da na ličnim padovima i lomovima dođe do odgovora. Kad još nije svjesno da u ogledalu postoji još ogledala, instant-odgovori roditelja ili pedagoga ne pomažu.
Možemo mu samo djelimično objasniti poziciju u kojoj se nalazi i izazove koji slijede. Iz straha da nemamo uticaja, da se naša riječ i iskustvo ne poštuje, postajemo zamagljeno ogledalo u kom dijete ne vidi sebe. Kako dopustiti djetetu toliku slobodu da vlastitim naporom postanu inteligentna i da nisu pod našom kontrolom, ostaje za svakog roditelja i pedagoga najveći izazov. Možda i zbog toga, prvo što ga učimo je – vjeruj meni, ne vjeruj sebi.
Većina nas se boji samoće, one pritajene samoće kada počinje da se runi slika o sebi, koja je utemenjena na tuđem mišljenju. Možda je ovaj prelaz ka drugačijoj zvučnosti našeg bića i najteži – treba jedan utvrđeni sistem rasklopiti i naći se u vlastitom neentitetu i sklapati ga iznova na novim temeljima. Prvi zvuk te nove gradnje je lak, klavirski, zvuk istine prema sebi. Kada se osjeti ljepota i titraj tog osjećanja, onda se počinju razotkrivati note bića, partovski, i lako i teško.
Osjećam da i tišina u nama može biti muzika. Kada jeste, ona je Partovo čelo čiji je šapat sa nama toliko prisan da boli.
Slavica Malić, prof. u banjalučkoj Gimnaziji
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu