Iako je prvobitna ideja bila da snimaju na više lokacija, poslije posjete ovom istorijskom lokalitetu znali su da ne treba više da traže. Kadinjača je bila „to” mjesto. Spomenik posvećen borcima užičkog Radničkog bataljona, Posavcima i Orašanima koji su se žrtvovali 29. novembra 1941. godine štiteći odstupnicu glavnini partizanskih snaga iz Užica ka Sandžaku.
Anuk i Pavle Jovović upoznali su se i zaljubili u Užicu 2017. godine, tokom postavljanja grupne izložbe. Video pod nazivom „Form and Abandon“ njihov je drugi zajednički projekat, dok su prvi VR pejzaž napravili 2018. godine, boraveći u TOKAS umjetničkoj rezidenciji u Tokiju.
Materijal za snimanje pripremali su šest mjeseci, radeći u više gradova na relaciji Bazel – Užice. Tri mjeseca su stvarali u glavnom gradu Japana, a po povratku nastavili da rade od Švajcarske do Srbije.
Film je nastao na osnovu već postojeće Anukine ideje u kojoj se radnja odvija oko socijalističkih jugoslovenskih spomenika, a nov oblik priče potekao je iz Pavlovog interesovanja za srpsku tradiciju i slovensku mitologiju. Inspirišući se i dopunjujući kompatibilnim idejama, odlučili su da snime „Form and Abandon“.
– Prije našeg putovanja u Japan posjetili smo i fotografisali Spomen – kompleks Kadinjaču. U drugoj fazi većinom smo radili odvojeno: Anuk se iz kancelarije u Bazelu bavila prikupljanjem i raspodjelom finansijskih sredstava, planiranjem snimanja, koordinacijom i komunikacijom sa članovima tima iz Njemačke, a ja sam u Srbiji organizovao mašine i propratnu tehničku opremu, obezbjedio dozvole i papirologiju, smještaj, transport i koordinirao ovdašnjom ekipom – priča Pavle za Priče sa dušom.
– Bilo bi lakše dogovarati se sjedeći za istim stolom i gledajući isti materijal. Smetala nam je i razdvojenost na emotivnom nivou, ali projekat je to iziskivao – dodaje Anuk.
Za vrijeme rada na prethodnom projektu u vezi sa jugoslovenskim spomenicima, Anuk je istražila istoriju raznih lokaliteta, a samim tim i Kadinjače. Posjetila ju je više puta.
Na pitanje da li je odranije poznavala Užice, odgovorila je da su je umjetnički projekti 2015. i 2016. doveli u grad na Đetinji i da je bila upoznata sa umjetnicima i scenom tog grada prije nego što se srela sa Pavlom. Sada, kada je sa njim u braku, kaže da je Užice podsjeća na porodicu, na zajedničke prijatelje i na ljeto.
– Meni i dalje ne ide u glavu da sam snimio film na tom mjestu. Tokom snimanja sam osjećao da radim dobru stvar i da je prirodno što se sve odvija baš tu. Sada mi tih sedam dana, koliko smo proveli gore sa ekipom, izgleda kao da su se desili nekom drugom – iskren je Pavle.
Kao rođenom Užičaninu, roditelji su mu pričali o Kadinjači, a kasnije je o tom mjestu učio i u školi. Sjeća se da je djeci bilo smiješno što je djed jednog školskog druga bio dezerter sa Kadinjače, kao i da u tom uzrastu nisu mogli da shvate stravične okolnosti teških odluka, stradanja i ljudske patnje.
– Nas su kao užičke gimnazijalce vodili na brdo na dan komemoracije palih boraca. Moja generacija jedna je od posljednjih koja je zatekla restoran kompleksa u funkciji, te smo imali priliku da sa veteranima jedemo vojnički pasulj i pijemo vinjak kada profesori ne gledaju. Prvi put sam sa drugarima vidio Kadinjaču kada smo stasali dovoljno da imamo snage da se na biciklima popnemo na brdo. Mjesto je izgledalo nestvarno. Svaki put kada odem gore, Kadinjača me iznenadi – kaže Pavle za Priče sa dušom.
Snimanje filma koji su ovi umjetnici napravili trajalo je nedjelju dana, a na setu je bilo 16 ljudi. Proteklih godina Anuk je redovno radila sa dvoje istih glumaca i željela je da ih ponovo uključi u nov projekat. Njena kćerka dobila je ulogu djevojčice, a za nedostajuće glumačke uloge Pavle je izabrao dvoje ljudi iz Užica.
Pavlov i Anukin tim činili su Nijemci i Srbi, a snimanje filma na ovom istorijskom mjestu dao im je osjećaj neophodnosti zajedništva i prijateljskih odnosa.
– Rad sa trupom sačinjenom od njemačkih i srpskih članova na ovom istorijskom mjestu dao nam je osjećaj važnosti i zajedništva. Za finansijsku podršku zahvalni smo Odjeljenju za kulturu grada Bazela i fondaciji Edith Marjon. Narodni muzej Užica dozvolom za snimanje omogućio je slobodan rad na lokalitetu, kao i korišćenje zgrade muzeja na Kadinjači, gdje je naša oprema bila na sigurnom. U prostoru restorana postavili smo svlačionicu i šminkernicu za glumce. Tu je bilo mjesto za odmor i okrepljivanje. Moja porodica i kompanija namještaja Atlas pomogli su nam oko organizacije, kontakata i dodatne opreme – kaže Pavle.
Jovovići mi pričaju i da porodice i prijatelji veoma emotivno gledaju na njihovo stvaralaštvo, kao i da ih kolege podržavaju.
– Zadovoljni smo i zahvalni na tome. Dali smo sve od sebe da ostvarimo ovaj projekat. Iako nismo bili u mogućnosti da prisustvujemo najvećem broju prikazivanja filma i da čujemo direktne reakcije posjetilaca, dokaz da je film blagonaklono primljen je činjenica da se prikazuje na brojnim izložbama i festivalima.
(Blic)
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu