Danka je imala samo tri godine, kada ju je ubio rođeni otac i to da bi se osvetio bivšoj supruzi, Dankinoj mami, zato što ga je ostavila. Dogodilo se to u Modriči. Mali je to grad, svako svakog zna, pa je teško povjerovati da jedino socijalni radnici nisu znali da malu Danku ne treba ostavljati nasamo s ocem. Nasilnik je ubio i sebe, ali to je njegova stvar!
Djevojčica iz Doboja se danima skrivala u šumi, bježeći od pijanog oca, koji je godinama maltretirao i nju i majku. Kad su je policajci našli, nije smjela izaći iz skrovišta.
Nataša iz Šamca je imala 20 godina, kad se ubila. Nije više mogla trpjeti oca nasilnika, koji je terorisao i nju i majku, godinama. I nije vidjela nikakvog izlaza. Jer, ona je bila s majkom u Sigurnoj kući, ali samo devet dana. Stručni radnici Centra za socijalni rad su ih bukvalno istjerali iz skloništa i vratili kući, nasilniku, a on ih je dočekao … nije teško naslutiti kako.
Sve se ovo dogodilo u malenoj Republici Srpskoj, u krugu od stotinak kilometara za samo tri godine. Ko se još sjeća Milice, Danke, Nataše i bezimenog majušnog bića, koje kao zečić drhturi u šumi? Niko. One su danas dio statistike, koja veli da je u RS „broj žrtava nasilja u porodici i nasilja nad ženama u blagom padu“. Pa, ono, i nema ih nešto mnogo: tek hiljadu i kusur godišnje. Šta je to za velesilu od milion stanovnika! Velite, nema nas ni milion, razbježali se? Ko bi rekao!
Koliko je službenika, ljekara, socijalnih radnika, učitelja, policajaca… odgovaralo zato što su zatvarali oči pred očiglednim nasiljem, jer im je tako bilo lakše, komotnije, jeftinije… što su na kraju Milica, Danka, Nataša i još stotine Milica, Danki i Nataša platile glavom. Odgovor je nula.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu