Oni koji ga poznaju kažu da mu ledeni izraz lica služi kao odbrambeni mehanizam, ali da se u njegovim očima vidi toplina duše. Miloš Biković pripada onoj plejadi mladih glumaca koji su uspjeli talentom, ali i ambicijama da pokažu šta sve znaju u umjetnosti. Karijeru je izgradio i van granica Srbije, na šta je posebno ponosan, a Rusija je postala njegov drugi dom. Uvijek se rado vraća u Srbiju i Beograd, gdje ga dočekuje topli zagrljaj njegovih najbližih, mame Marije i brata Mihaila.
Uspio je da bude jedan od najtraženijih glumaca u Rusiji, ali nikada nije zaboravio i odustao od mjesta gdje je krenuo. Beograd je njegova oaza mira i zadovoljstva, a predstavu „Kad su cvetale tikve” odigraće u decembru, i to sedmu godinu zaredom.
Kako u pozorištu ima manje naslova nego kada je riječ o filmu i serijama, pitali smo Bikovića da li se može reći da mu je pozorište ljubav, a film i serije finansije, glumac je rekao:
– Pozorište su moje ljubavnice. Pozorište je nešto što formira glumca, što mu daje dovoljnu temperaturu i rad na sebi da pomjera granice. Film često ne daje takvu mogućnost jer je on ograničen vremenski, reditelji nemaju vremena da s vama na probama rade na ulozi. Tu je glumac prepušten sebi i nema tu vrstu pomoći kad radi probu. Nema mogućnosti da radi na sebi. Zato na predstavi ima.
Ovaj šarmantni glumac u predstavi „Kad su cvetale tikve” igra boksera.
– Ja nisam pretjerano dobar u boksu. Ali sam se dovoljno bavio time da ga shvatim i da osjetim tu poziciju, filozofiju i sistem vrijednosti koji nosi boks u sebi. To je disciplina, rad na sebi, trening. Da ne smijete da dozvolite da vas strah savlada, da vas protivnik isprovocira. Tuča i boks su dvije različite stvari. Boks vas uči kako da se boksujete, a ne kako da se bijete. Kao i u glumi, boks je disciplina i rad na sebi. Ne smijete da dozvolite da vas ponesu emocija, uspjeh, šta god – smatra on.
Na pitanje koliko u privatnom životu zna da savlada emocije, Biković kaže:
– Uglavnom da, ali nekada i mene uhvate sa spuštenim roletnama. Ne bježe ljudi tada od mene, ali uglavnom se svede na to da kažem nešto što ne treba.
Kako se u predstavi između ostalog govori i o opraštanju, pitali smo mladog glumca da li pripada ljudima koji znaju da oproste.
– Govori se o prihvatanju krivice i o opraštanju. Oprostiti je jako teško, ali čitava hrišćanska nauka, vjera počiva na dvije vrijednosti, ljubavi i praštanju. I nema jednog bez drugog. Da bi to uradio, čojvek mora da radi na sebi, mora da kopa po sebi. Mora da shvati koliko je on grešan, šta je sve napravio u životu, da bi mogao da realno sagleda i onda da može da oprosti nekome zato što ima legitimitet, zato što može da oprosti i sebi. Ako se čovjek ne ispovjeda, ne razmišlja o sebi, ne razmišlja šta je to gdje je on pogriješio, a svaki dan griješimo. I ako kaže „svi griješimo”, a onda kada neko drugi pogriješi, to mu zamjeri i čitav život nosi to kao uvredu i izgubi tog čovjeka za sebe zauvijek. To ne treba samo shvatiti. Čovjek mora da živi, trenira to, da bi mogao da prašta – objašnjava Biković.
I dok mnogi koji ga ne poznaju smatraju da je hladan, arogantan, rezervisan, drugi koji imaju prilike da ga bolje upoznaju kažu da je skroman, duhovit i vaspitan mladić, piše Blic.
– Ranije kada su mi govorili da sam vaspitan, to sam doživljavao: jao, vaspitan, šta to znači? Mama mi je rekla, operi ruke! Ali sam zapravo shvatio da je to sublimisanje predaka. Vaspitanje je ono što su naši preci dugo formirali u jedan sistem, vrijednost ponašanja. Dijete kad ga vaspitavate to ne razumije koliko je važno. Ono tek za dvadeset godina shvati šta mu je mama pričala. Zato tek sada kapiram – iskren je Biković.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu