Karantin zbog korone, bolnica za rehabilitaciju iz koje svi pacijenti nakon nekog vremena izađu, a Ornob ostaje, izmjestila ga je samo sa jednog sprata na drugi.
Ornob nema gdje. Ova bolnica je njegov dom. Ovdje dolaze njegovi prijatelji, ovde stiče nove, širi njihov krug kako se smjenjuju pacijenti, kao što su se smenjivali u Kliničkom centru Srbije, a potom u bolnici na Banjici gdje se 2015. godine obreo sa nepunih osamnaest godina i borio se u komi tri mjeseca za život.
Bio je jedan od 54 putnika migranta u kombiju krijumčara ljudima koji je sletio sa auto-puta kod Leskovca, samo tri sata poslije Ornobovog ulaska u Srbiju.
Prvo čega se sjeća je lik doktora i nekih riječi “kako si” čiji smisao nije razumio niti je mogao da otkrije po njihovom zvuku gdje se nalazi.
O teškim danima borbe za oporavak, borbe da se pomiri sa stanjem, teško povrijeđenom kičmom koja ga je vezala za krevet i učinila da ne može samostalno da brine o sebi, ne voli da priča. Ne voli ni o tome da je još kao dvanaestogodišnjak otišao iz rodnog Bangladeša u Grčku u potrazi za boljim životom, da je tamo proveo šest godina i radio je sve što je mogao, na kraju kao talentovan barmen krenuo za sigurnijim poslom i, kako kaže, papirima koji su mu obećani, krenuo za Njemačku preko Srbije.
Ostao je u Srbiji i misli da je ipak imao sreću.
Ovde brinu o meni. Osjećam ovaj prostor kao svoju kuću – priča Ornob, za Tanjug, na tečnom srpskom i kaže da je to zbog brige koju su prema njemu pokazali u ovoj bolnici, zbog prijatelja iz Centra za pružanje pravne pomoći tražiocima azila, koji su mu pomogli da dobije privremeni azil u Srbiji, zbog ljudi koji su sakupili novac da mu kupe električna kolica…
Zbog ljudi iz Slankamena, onih koje je sreo na Banjici i u Kliničkom centru Srbije, pacijenata i njihovih porodica, koji nikada nisu zaobilazili njegov krevet, zbog ljekara koji se izborio sa njegovim dekubitom i njegove porodice koja ga je posjećivala…
– Zbog ljudi – kaže Ornob i gleda u pravcu dva vojnika, koji od početka vanrednog stanja obezbjeđuju bolnicu u Slankamenu.
To su mu novi prijatelji. U bolnici su ostali samo stariji ljudi, uglavnom oni koji su se tu zatekli na rehabilitaciji posle moždanog udara, i ovaj dvadesetdvogodišnjak čezne za mlađim ljudima, za razgovorom…
Uvijek raspoložen
Vodnik Aleksandar Ostojić priča kako im je Ornob postao mnogo više od običnog pacijenta, da su razvili prijateljstvo.
– On je jedan kvalitetan mladić, vedar i raspoložen uvijek, bez obzira na njegovu situaciju. Prijateljstvo koje se razvilo sigurno će se i nastaviti nakon našeg napuštanja bolnice. Sada kolege i ja imamo razlog više da posjetimo Slankamen i već smo se dogovorili da ćemo Ornoba obilaziti redovno – obećava Ostojić.
Najteže povrijeđen
Ornob zna nekoliko jezika, grčki, bengalski, indijski, engleski, srpski… i kaže da je prošao kroz mnogo država i da mu se Srbi dopadaju.
– Pozitivni su – kaže, a u stvari kada razgovarate sa Ornobom, vi se pitate postoji li neko pozitivniji od ovog mladića za koga direktor bolnice u Slankamenu Svetozar Đurišić kaže da je najteže povrijeđeni pacijent.
– Imamo još jednog migranta i obojica su kod nas pet godina. Došli su ovdje kao djeca i mi smo uradili za njih sve što smo mogli. Osposobili smo ih da koliko-toliko funkcionišu. Šta dalje sa njima u ovom trenutku, nemamo ideju – kaže Đurišić.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu