Mihajlovićev grijeh, prema nepravosnažnoj presudi, bila je njegova daktilografkinja.
Naime, tužilac koji je u javnosti poznat po optužnicama protiv visokih političkih funkiconera u BiH nije kontrolisao šta mu iza leđa radi saradnica, odnosno nije primjetio da daktilografkinja uzima pazamašan keš iz predmeta kojima je rukovodio Mihajlović. A uzimala je. Nekada osam maraka, a nekada i 48.000 maraka. I tako mjesecima.
Da li je ili nije Božo dobijao dio „zarade“ ostalo je nejasno, ali je sud utvrdio da je za nestanak 225.000 maraka odgovoran upravo Mihajlović.
Mnogi su se nakon presude zapitali kud baš Božo da bude prvi tužilac osuđen na žestoku kaznu, i to zbog nesavjesnog rada, kad je isti onomad optužio i Fahrudina Radončića, lidera stranke SBB i donedavnog ministra bezbjednosti BiH.
Otišao je Božo, ostala je tuga, ali nije Božo jedini.
Rak rana reformisanog pravosuđa u BiH su tužioci.
Ako je tužilac taj koji rukovodi istragom, ako je tužilac taj koji policiji u skladu sa zakonom treba nacrtati kako da radi svoj posao, onda za propale istrage odgovornost treba tražiti u tužiocima. Godine prolaze, ali niko zbog propalih istraga nikada nije odgovarao, a kako stvari stoje, neće ni odgovarati.
Takođe, brojni su primjeri višemilionskog kriminala o kojima mediji svakodnevno izvještavaju, a tužioci niti vide, niti čuju, pa im ne pada na pamet da po službenoj dužnosti pokrenu barem jednu istragu.
Da je tako govori podatak kako u Republici Srpskoj niko nije osuđen na dugogodišnju robiju zbog korupcije.
S druge strane, za milionski kriminal podnose se građanske krivične prijave koje tužioci jedva dočekaju da uzmu u rad… kako bi ih odbacili. Naravno, objasne tužioci na više strana zašto odbacuju krivičnu prijavu, navodeći na desetine članova i razloga.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu