Ako im date jedan dinar oni će dodati i jedan svoj i od toga, sopstvenim rukama, uraditi nešto na uređenju svog sela.
Možda, najbolji primjer toga je Goran Stojiljković, muškarac rođen i odrastao u Leskovcu, ali koji je zbog posla živio u Londonu godinama, nakon čega se preselio u Beograd. Ipak, rodno selo svoje majke, Majkovac, nije zaboravio, te je ove godine riješio da staru porodičnu kuću i imanje obnovi, te i da ga pretvori u mjesto za život i odmor svoje porodice i prijatelja, prenosi Blic.
Kuća oko koje uveliko radi je pripadala njegovom djedu po majci Lazaru, a on sam je, kako je rekao u mladosti rado tu provodio vrijeme sa svojim prijateljima. Voli planine, voli da putuje, a kad je prije nekoliko mjeseci došao da posjeti djedovu kuću, mir i ljepota ovog sela i Radan planine su ga podstakli da donese odluku da obnovi dedin dom.
– Kada se zatvore oči ovde se čuju samo tišina i poj ptica – kaže on na početku razgovora.
Njegova supruga i djeca na isti način doživljavaju ovu ljepotu i pružaju mu podršku i pomoć. Zato je prihvatio izazov da obnovi kuću i uredi dvorište da bi provodio vrijeme tu. Planira da do Nove godine vrati sjaj tom dvorištu i možda čak tu dočeka novu 2021.
– Kada sam vidio na šta liči dvorište, riješio sam da to mora da se sredi. Dva razloga me vraćaju ovde. Jedan je inat. To je rešenost da se ta djedovina, pradjedovina sredi, da liči na nešto. Drugi razlog je ljubav prema planini. Bio sam nedavno, s obzirom na sve ovo što se dešava u Srbiji i svijetu, pa ne možemo da putujemo, a ja volim da putujem, na Kopaoniku, Zlatiboru i na Divčibarama. Međutim, kada prestanem da pričam, sem mog glasa i ptica, nećete čuti ništa. I to me je vratilo nazad. To je nešto čega nema na Zlatiboru – kaže on.
Nakon života i rada u Engleskoj, gdje je proveo nekoliko godina, vratio se za Srbiju, u Beograd. Kako je rekao, Radan kao planina je nedovoljno istražena, što je, po njegovim riječima i loše i dobro.
– Ja živim i radim u Beogradu, inače sam Leskovčanin. Vrlo rijetko možete da nađete ovakvu tišinu usred bijela dana. Izazov je da se vratite ovde, izazov je da se sredi kuća. Danas ste svjedoci ozbiljnih radova, sređujemo dvorište, farbamo sve što možemo, sve što možemo sami, ali tu su i mašine koje nam pomažu u tome. Porodica me podržava – rekao je on.
Ljudi se vraćaju
Ipak, on nije jedini iz svoje generacije koji je na ovoj planini našao spas i spoj sa gotovo netaknutom prirodom. Naime, sve je više onih koji se vraćaju nazad.
– Moja generacija polako počinje da se vraća nazad. Vidim da se ljudi vraćaju, da gaje višnje, da gaje neko voće, ima živosti u selu, nije dosadno. Ako neko ima neko pitanje, može da mi se obrati, naćićete me vikendom u Majkovcu- ističe.
Kako je rekao, i prije nego što je riješio da sredi porodično imanje, njegovi prijatelji su rado dolazili u Majkovac, jer se u njemu nalazi sve ono što je potrebno za odmor. Kao prednost, istakao je prirodu, za koju je rekao da bi je u Engleskoj plaćali suvim zlatom.
Stara porodična kuća dobija novi sjaj
– Znate, danas ste na točkovima. Živio sam u Engleskoj četiri godine, recimo, pješačenje po ovakivm planinama, ljudi bi zlatom plaćali. Suština je u tome da neko bude ovde i da pozove ljude. Čak su moji prijatelji dolazili sami ovde. Još uvijek nema uslova, ali kada se kuća sredi, dolaziće. Obožavaju da dođu ovde, dolazili su da pomognu, na roštilj… Priroda je tu, izvor je tu, tu su sportski tereni, šta čete više, šta je više potrebno da bi ljudi došli? – kaže Goran.
Težak život seljaka
Život seljaka u ovim predjelima je težak, navodi, te dodaje da i pored toga, uz dobru volju, kraj može da se oživi. Naime, neki povratnici u selo su počeli da gaje voće, zbog čega navodi kako bi država mogla da otvori neku fabriku ili pogon za preradu voća. Njemu lično nedostaju stabilan signal interneta i stabilan napon struje.
– Ovde je život težak. Kada je moj deda otišao u penziju, došao je da živi ovde, vrlo je teško živio. Teško se radi, pšenica rađa manje četiri puta manje nego u Vojvodini. Ja nisam još blizu penzije, imam još puno, ali vidim da se ljudi vraćaju nekoliko godina unazad, dolaze iz Francuske, Švajcarske, rekonstruišu kuće. Nedostaje još samo neka fabrika, neki pogon za preradu voća. To bi vratilo ljude nazad. Kad imate posao, onda drugačije razmišlajte. Meni lično, nedostaje vaj-faj. Nije nikakav problem postaviti dvije il tri antene, da se jednostavno poboljša, da se dostignu uslovi kao u Leskovcu ili bilo gde u Srbiji. Pričam sa moje strane gledišta, jer, s obzirom na to da bih mogao da radim odavde, morao bih da imam dobar internet – dodaje Goran.
Želja postoji, ali za konačni povratak i oživljavanje sela, prema njegovim rečima, nedostaje i dobra volja države. Naime, kako je rekao, kad odu ljudi, odlazi i ekonomija.
– Ljudi žele da se vrate nazad, ali kad se vrate, čekaju ih izazovi. Da li je struja, da li ima struje, da l je stabilan napon, da li ima mobilne telefonije, da li ima ili nema interneta, gdje je dom zdravlja i kada radi, gdje je prodavnica…. Taj dio, nažalost, kad odu ljudi, odlazi i ekonomija. Kad odu ljudi, odlazi i ekonomija. Potencijal koji nedostaje su ljudi. Kad nema ljudi, nema ni voćnjaka. Kad nema vonjaka, nema ni otkupa, prerade voća. To je otprilike ono što nedostaje ovde u okolini – zaključuje on.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu