Ona je ostala anonimna, ali njen post prenesen u cjelosti jer je vrijedan čitanja kako bi se shvatilo šta u Hrvatskoj prolaze zdravstveni radnici koji brinu o oboljelima od Kovida-19, koji u Hrvatskoj svakodnevno ubije 50-70 ljudi.
– Koji težak dan!!!! I imam potrebu da ga podijelim sa cijelim svijetom! Vrištala bih! Plakala! Jadala se! I želim da taj osjećaj izađe iz mene! I to ne zato što je to “moj” težak dan, nego zato što takve teške dane gotovo svi mi koji radimo sa pacijentima koji su oboljeli od kovida prolazimo sada vrlo često – napisala je.
Kad ću ja da odem odavde?!
– Takav teret na grudima nisam osjetila već prilično dugo. Kad te čovjek koji bi mogao da poživi još koju godinu, očiju punih želje da napusti ovaj svijet pita – kad ću ja da odem odavde?, napravim se blesava i pitam ga – mislite iz intenzivne? Ne! Kad ću da umrem? Stavljam ruku na njegova prsa i osjećam pod prstima to struganje, tu bol koja ga proždire iznutra. Steže mi se grlo, a očiju punih suza trudim se da izgovorim nešto suvislo i utješno – a znam da nema riječi koje bi olakšale i njemu i meni… Razumio me. Zatvorio je oči i nastavio da bude u svom bolu – stoji u objavi.
Dišeš s pacijentom
– Paralelno slušam žamor koji se kovitla malo dalje od mene i izlazim iz sobe… Drugi pacijent je počeo da se urušava. Dolazim tamo, on potrbuške leži, hvata vazduh, grčevito stiska ruke i zadnjim atomima snage moli se, svjestan ako završi na respiratoru, da je pitanje hoće li se skinuti s njega. Diše plitko i jako brzo. Smirujemo ga i svima nam je ista želja u pogledu – da uspije da savlada tu krizu i nastavi i dalje da diše sam bez respiratora. Te sekunde, minute djeluju kao vječnost. I njemu i nama. Dišeš s tim pacijentom i moliš sve u svemiru da mu omogući da uspije da udahne! Uspijeva!! Polako se vraća u donekle normalni ritam disanja. Osjećaš u vazduhu olakšanje u svima nama, ali urezuje ti se ta slika čovjeka od šezdesetak godina koji kao da krivi sebe što ne može da udahne i dobije bar mrvu vazduha. Koji toliko jako ima stisnute šake da kaplje znoj sa njih i bori se da ostane među onima koji nisu na respiratoru – napisala je.
Posao ne staje, nemaš vremena…
– Nastavljamo dalje da radimo jer posao ne staje, nemaš vremena sam sebi da objasniš to sve i to nekako normalno posložiš u vlastitoj glavi. Jer ne, nismo roboti, ljudi smo od krvi i mesa, s emocijama i empatijom za svako živo biće. Dolazi završetak smjene, a naše glave tek tada počinju da prebiraju sve te slike koje su se odvile pred našim očima. I tad počinje tuga. Jad. Nemoć. Koju ne može da riješi niko – stoji u objavi.
Ona je poručila nešto i onima koji ne žele nositi maske.
– Urezuje se u nas sve. I ove mjere koje su sad stavili ljudi s vrha – imam osjećaj da tako skoro neće uroditi plodom. Svima onima koji se silno trude da ne nose masku iz ovog ili onog razloga samo želim reći zamislite se da je to vaš otac ili majka i moli vas za malo vazduha ili za to da ode s ovog svijeta jer više ne može da podnese tu bol – i tad nađite u sebi bar malo želje da im olakšate i ne dovedete ih do toga, svojim postupcima, u opasnost. Čuvajmo jedni druge, jer danas su to bili ljudi koje ne poznajete, ali sutra to može biti vaš neko, to mogu biti ja, pa na kraju cijele priče i vi sami – zaključila je sestra iz Dubrave.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu