Godinama nisam posjetila to mjesto. Sjećam se nekad… užurbanost ljudi, gužva, svi pod teretom iskrzanih torbi i kofera, nekih ogromnih kesa, kartonskih paketa, ranaca, torbaka… Svi autobusi poredani, pod špagu, karoserije im u raznim bojama ofarbane. Neko plače i pozdravlja se sa svojima, neko više zabrinut hoće li uhvatiti dobro mjesto, da nije na prvom sjedištu (u slučaju sudara), da nije ni među zadnjima (u slučaju sudara odzada), pa nekako čini se najbolje na sredini, jer je tu opasnost samo u slučaju prevrtanja!
Poneko lice treperi od radosti, vidi se, ide nekome u susret ko mu znači! Sjećam se… nekad…
Moja poznanica iz provincije izlazi iz lokalnog autobusa, tek pristiglog u Banjaluku. Ima pauzu od pola sata do sljedećeg za Beograd. U letu me pozdravi i odjuri u wc. Za nekih 10 minuta izlazi na peron u potpuno drugoj garderobi, čak i cipele su druge; ove su sa štiklom! Kojim čudom žene uspiju da se presvuku u takvom skučenom i problematičnom mjestu. Kasnije saznajem da je tad ostavila muža i otišla u bijeli grad da potraži novu šansu. Kako svi odbjegli iz varošica misle, da veliki gradovi čekaju samo na njih!
Stariji bračni par koristi pauzu tako da malo, kako muž govori, protegnu noge. Žena ode u staničnu zgradu, a on sjede na drvenu klupu tako da može gledati u njihov autobus. Nikad se ne zna kad može krenuti, pa da je siguran. Brzo se žena vratila i još dok mu prilazi govori: “Hajde i ti u wc, ko zna kad će stati drugi put. Koju sam pustu vodu držala u sebi, sad mi je lakše!”
Kako koji bus ode drugi već stiže na njegovo mjesto i oko njega se okupe ljudi k’o pčele oko košnice. Uskaču na prednja vrata, kondukter ih vraća i opominje da čekaju ispred dok se stvari ne potrpaju u gepek. Iz obližnjeg restorana idu dvojica, srednjih godina su. Kravate istih dezena i košulje, dvojac za volanom iste kompanije. U ustima čačkalice kao završnica gurmanske pauze, pred nastavak puta.
Oko autobusa nervozno šeta putnica na pauzi… Odbija dim dok se vrti u krug od kola. Jaknica, crveni lakirani skaj, mini suknja i crne mrežaste čarape. Izanđale cipele s oguljenom potpeticom, koja je svjedok da je gazila stazama i bogazama. Njoj je osigurano prvo sjedište iza vozača i privilegovan razgovor cijelim putem, vrlo lično!
Provesti nekoliko sati na autobuskoj stanici značilo je vidjeti život u svim bojama.
Danas, ni slično! Kiša je dodala tužne kulise tom mjestu.
Kao apokalipsa, sutradan! Ukupno dvadesetak osoba se muva na cijelom prostoru, računajući i personal. Tri autobusa na peronu i devet putnika za njih. Niska crvena zgrada, pored perona, nekad roštiljnica i market, oronula, pod ključem, zaperdana s pocijepanim prozorskim zastorima i razbacanim inventarom. Samo tabla iznad ulaza je znak da je tu bio banjalučki restoran i, gle čuda, s leskovačkim roštiljem!
U Srbiji, u svim gradovima, postoje roštiljnice s nazivom Banjalučki ćevapi. Dakle, samo da je tuđe! To je odgovor na sve švaleracije, preljube, prevare, intrige i avanture.
Ljudska prokletinja.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu