Penzioner Vukašin Raković kobnog dana, 1. novembra nekoliko minuta prije podne sjedao je na klupi ispod betonske konstrukcije i bezbrižno čekao autobus za Kać kako bi otišao da posjeti kćerku i njenu porodicu. Sjedao je na sredini nadstrešnice kada je, iz za sada nepoznatog razloga, pala konstrukcija na putnike koji su čekali prevoz. U nesreći stradalo je 14 žrtava.
Na Mjesnom groblju u Bukovcu u pratnji neutješne djece i bivše supruge ispraćen je na vječni počinak. Uplakani i u crnini primali su saučešće od prijatelja, poznanika i rođaka koji su došli da ga isprate kako dolikuje. Iz mase se mogao čuti plač, jecaji i poneki komentar da im je žao što je na ovakav način nastradao.
– Bio je bolestan, spremali smo se da bi mogao od te bolesti umrijeti, a ne ovako. Iznenada, koliko god da se čovjek priprema za tako nešto, uvijek zanijemi kada dođu loše vijesti – moglo se čuti od okupljenih mještana Bukovca.
Ispraćen je Vukašin Raković koji nije dočekao da se izliječi od podmukle bolesti od koje se liječio, kao ni osmo unuče koje uskoro treba da mu se rodi. Vukašin je prema riječima okupljenih, cijeli radni vijek proveo u novosadskoj fabrici, dok je svoje penzionerske dane provodio u druženju sa porodicom i prijateljima.
Vukašinov sin Bojan Raković je juče sa suzama u očima opisao kako je saznao za tragediju na stanici u Novom Sadu. Bio je u autobusu kada mu je javljeno da će ga čekati patrola na sljedećoj stanici kako bi mu saopštili vijest da je ostao bez oca. Sjedeo je na klupi, čitao je novine i čekao autobus.
– Tata je sjedao na sredini te nadstrešnice i odjednom je sve palo. Tone betona su pale na njega – rekao je Bojan.
On je potom objasnio horor film u kome se našao, kada je išao u Institut za sudsku medicinu u Novom Sadu kako bi identifikovao oca.
– Vjerujte, to što sam tamo vidio, to ne može da se opiše, objasni… Sve porodice stradalih došle su u subotu u isto vrijeme da prepoznaju najmlijije. Idem hodnikom, a ne znam šta me drži da hodam. To je neka jeza, ne znam, taj neki osjećaj. Ne znaš šta ćeš zateći. Moj tata je bio u sobi broj pet, a dok sam išao hodnikom ka toj prostoriji krajičkom oka vidio sam u sobi broj tri tijelo djeteta. Bože, koja tuga. To što sam vidio, to je… – rekao je potresnim glasom Bojan dok je brisao suze, pa dodao:
– Od njih ništa nije ostalo, ništa! Tatu sam prepoznao po satu, to je jedino što sam mogao da identifikujem. Vidio sam mu glavu, to je on, vidio sam ga da leži pokriven, piše Kurir.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu