Uskoro će u Sarajevu biti održana njegova samostalna izložba “Ja volim Balkan, Balkan voli mene”.
Performans ima elemente pozorišta, plesa, pantomime, muzike ili cirkusa. Tako dolaze do izražaja osnovni elementi u igri – vrijeme, prostor, tijelo umjetnika, dramaturgija. Razvija se zajedno s događajem i prethodila mu je avangardna umjetnost 20. vijeka poput futurizma i dadaizma. Ritual je takođe izvor performansa. Takav ritual se upravo desio u akcionom slikarstvu Džeksona Poloka kada je umjetnik/slikar počeo da hoda po slici (platnu) i slika drškom umjesto dlačicama kista. To je predstavljalo radikalan potez i uopšte propitivanje materijala, procesa slikanja i njenog naziva – rekao je Goran na početku razgovora za Kliks opisujući performans.
Otkrio je da želi raditi performativna i instalacijska izvođena kroz iskustvo koje je stekao od okoline koja mu je pričala o idealnoj slici, njenom izgledu i vrijednosti.
Aktivizam kroz umjetnost
U želji da progovori o bitnim društveno-političkim pitanjima Goran je izabrao angažovanu umjetnost.
Kroz svoje radove reaguje na politiku kojom je zgrožen, socijalnu nepravdu, obespravljene radnike u državi, ali i mnoge druge činjenice naše svakodnevnice.
– Mislim da svaki od preminulih angažovanih umjetnika, da se ponovo rodi, za rad i stvaranje bi izabrao bez sumnje BiH, jer imamo ono što na balkanu nema nijedna druga država, korumpirane i do grla naoružane svim zlom političare, društvo koje je podijeljeno iz ne znam više kojih razloga i granica. Jedino zajedničko je sve veći broj sirotinje: besposlenih, gladnih i žednih. Pa kako u svemu tome kao umjetnik ne biti angažovan. Mislim da je radikalnije i totalno avangardno ovdje pričati ili slikati o ljepoti društva i uređenosti države, jer da nemamo njih trojicu ni laste nam ne bi doletjele u BiH – rekao je.
Na pitanje kako ljudi reaguju na njegove performanse i da li shvataju poruke koje želi poslati svojim radovima, Goran kaže da je ljudima veoma interesantno vidjeti neobičnu pojavu koja se kreće u javnom prostoru i koja simbolično, dijelom i kroz humor, problematizuje neku društveno političku nepravdu.
– U nekim radovima sam skalpelom rezao svoju kožu pa je i šmirglao kako bih je na kraju pošmrkao kao kokain, kupao se u nafti, ljudi su me gazili kako bih ostavio otisak svog tijela na platnu. Uvijek im kažem: ‘Što meni sve to treba, koja muka i nepravda prema ovom narodu me pojede da bih publici približio na šta sve je umjetnik spreman’. Poruku često ostavim kroz banalizovanje određenih riječi i rečenica tako što sadržaj slike kroz realističan pristup prikažem na totalno ciničan i humorističan način – kaže on.
Snaga umjetnosti
Podsjetio je kako umjetnost, bez obzira na oblik i izričaj, uvijek ima progresivnu snagu da iznova mijenja i rekonstruiše stanje učmalosti okoline.
– Kada je Mikelanđelo slikao Sikstinsku kapelu na umu mu je bilo da promijeni ljudima vizuelnu svijest o svetim ljudima, jer ih je naslikao ‘gole’, kakvi su i stvoreni iz utrobe svoje majke i po čemu vidimo da su od krvi i mesa. Naravno, da je htio da ih slika u haljinama svetac bi opet dobio bogatije i kvalitetnije odore od onih koji putuju u obećanu zemlju, što je papa naravno zabranio i naredio mu da ih obuče, a on je pobjegao i rizikovao isplatu novca – podsjetio je Ristić.
Goran Ristić rođen je 1989. godine u Mostaru gdje je završio Likovnu školu te Akademiju likovnih umjetnosti, smjer Grafika.
U svom radu koristi medij slike, fotografije, videa, instalacije i performansa. Do sada je izlagao na četiri samostalne i brojnim grupnim izložbama u BiH, Hrvatskoj, Srbiji, Sloveniji i Makedoniji.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu