U ovakvim uslovima živi Živko Vasić Džidži iz Gnjilana (72), koji je poslije bijega sa Kosova 1999. godine, sa suprugom, našao utočište u vikendici rođaka na periferiji sela Strojkovce kod Leskovca. U međuvremenu je ostao i bez životne saputnice, pa sada od samoće, gladi i hladnoće bježi u grad kod jednog jedinog prijatelja, da se izjada i ogrij.
Živko Vasić je diplomirani profesor istorije. U Gnjilanu je živio sa mnogobrojnom porodicom, pisao poeziju koja mu je i danas utjeha u usamljeničkim danima, amaterski se bavio glumom, a bio je i dopisnik Jedinstva.
Rat je, kao i mnogim njegovim sunarodnicama sa Kosova iz korijena promijenio život. U Leskovcu nije mogao da nađe posao iako tada u punoj intelektualnoj i fizičkoj formi.
– Rođaka moje supruge ustupila nam je jednu sobu u vikendici u Strojkovcu, pa iako je bila i ostala neuslovna za život, mi smo bili srećni. Živjeli smo od pomoći izbjeglicama i velike familije, sve u nadi da ćemo i mi ovdje naći svoje mjesto pod suncem, odnosno, da ćemo dobiti posao, ali nismo – priča svoju tužnu životnu priču čovjek, koji se razbolio boreći sa nemaštinom.
Došao je i dan za penziju, ali kako je imao nepotpuni radni staž, ona je bila minimalna.
– Poslije svih nedavnih povećanja, moja penzija je danas 22.000 dinara. I to bi bilo dovoljno da ona ne ode na kredit koji sam podigao supruzi da bi podigao spomenik, da plaćam struju i kupim drva. Kad sve te dažbine platim, ikad izdvojim za lijekove meni ne ostane skoro ništa za život. Ranije mi je pomagala familija, ali sam sve bonove istrošio. Sada nema ko da mi otvori vrata. Komšijama sam, dok sam bi mlađi, pomagao oko poljoprivrednih i kućnih radova, sada mi svi okreću leđa. Živim kao pustinjak – ispričao je svoju tužnu priču.
I to nije jedina trenutna nevolja ovog čovjeka koji priča tiho i kome povremeno sklizne suza niz lice.
Njegove vitrine pune su pjesničkih priznanja.
Već godinu dana nije imao novac da plaća kiriju za onu sobicu koju koristi, pa nasljednici vikendice najavljuju otkaz.
– Možda zbog duga, a možda i hoće da prodaju vikendicu, kako sam načuo, što je njihovo pravo. Ali ja zaista ne znam gdje ću poslije, praktično ću ostati na ulici. Plaćao sam po 3.000 dinara kiriju, a u Leskovcu bi to bilo ko zna koliko. I tako sam stojim pred sobom i gledam u ambis“.
Centar za socijalni rad u Leskovcu mu je jednom dao jednokratnu pomoć. Osim toga, tvrdi, od leskovačke lokalne samouprave nije tražio pomoć.
– Čuo sam da grad ima stanove za socijalne slučajeve. Pokušaću da dođem do nadležnih, pisaću molbe, ali sam takođe čuo da ima mnogo slučajeva sličnih mojem. Pokušaću, pa šta mi bog da“, skrušeno povija glavu, prenosi Blic.
Jedino u čemu se u izbjeglištvu, u svojoj rođenoj domovini, snašao jeste poezija. Član je nekoliko udruženja književnika, izdao je tri zbirke pjesama, a u rukopisu su još dvije. „Nema novca za štampanje“, veli i prisjeća se zlatne značke sredinom devedesetih godina prošloga vijeka za sveukupan doprinos kulturi, koja se negdje zagubila pri bježaniji sa Kosova.
Razgovaramo u kancelariji njegovog prijatelja, za koga Živko Vasić Džidži kaže da mu je jedina moralna, ali i finansijska podrška. Gleda u njega sa zahvalnošću, dok prijatelj odmahuje rukom, želeći da taj dio izostavi. Poslije pola sata oblači pohaban kaput, stavlja kapu na glavu i žuri, da ne zakasni za autobus.
– Idem u hladnu sobu. Nema više drva, kupio sam bio kubik i po, štedio, ali izgorjelo. Tako, pokrijem se jorganom i čitam knjige ili pišem, no ruke mi se zalede – priča dok teško pravi nekoliko koraka. Jer ovaj čovjek ima nekoliko hroničnih bolesti.
On ne želi da „prosi“ kako kaže. Ipak, na insistiranje, ostavlja svoj broj mobilnog telefona, koji je bio u modi početkom ovog vijeka, i svoj tekući račun: 064/4660917; Poštanska štedionica: 200-125404383-15.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu