I nije Dušan jedini. Brojne domaćice i poljoprivrednici u Kostajnici moraju prelaziti državnu granicu da bi okopali kukuruz ili ubrali luka i salate, pošto im granica prolazi posred imanja, dvorišta i bašta.
Ni ribari ne mogu u pecanje na Unu, rijeku na kojoj su odrasli, a da ne kroče na teritoriju Hrvatske, odnoso Evropske unije. A tek fudbaleri lokalnog FK Partizan su posebna priča, jer granica prolazi posred njihovog stadiona!
Nije ovo priča od juče, s granicom u Kostajnici se devera još od Dejtona, ali su mještani navikli a to, a i hrvaski graničari su, kažu, tolerantni prema njima. Ali, kad su u pitanju gosti sa strane, to je već druga procedura.
Evo, ja sad odoh tamo, nema tu nikakvog problema, niko nama ne traži pasoš da okopamo gredicu luka ili pokupimo voće. Ali, kada biste vi sad prešli tamo da slikate i pravite reportažu, morali biste se javiti hrvatskim graničarima, inače bi moglo biti problema – objašnjava Dušan Slijepčević, dok šetajući svojim imanjem prelazi nama nevidljivu granicu između prosvjećene Evropske unije i evropske periferije zvane Bosna i Hercegovina.
Jedva je pristao na razgovor. Veli, dodijalo mu je da priča uvijek istu priču. Njegova je jabuka graničarka, koja se nalazi baš na međi, ali ipak u Republici Srpskoj i BiH postala je poznatija od Lepe Brene. Novinari, kaže, dođu i odu, čitaoci se malo čude, malo ibrete, pa odu za svojim životima, a njima njihov život, graničarski, ostaje, da se s njim bore kako mogu.
„Život uz granicu je opasan i tvrd“… pjevao je Drako Rundek u čuvenoj eks-ju rok baladi „Šejn“. I ovdje, u Kostajnici, život je tvrd, nekad je znao biti i opasan, a danas je uglavnom miran i idiličan, mada pun paradokasa, kakvi se mogu vidjeti jedino na šarolikom Balkanu.
Kao i drugi gradovi na Uni i Savi, a na granici današnje BiH i Hrvatske, i Kostajnica ima dugu i bogatu istoriju. Ovaj gradić sa oko 5.000 stanovnika je, kao i Kozarska Dubica, Gradiška, Šamac, Brod… do raspada Jugoslavije bio čvrsto povezan s gradom imenjakom s druge, hrvatske, strane rijeke. Svi ti gradovi na rijekama živjeli su u doba SFRJ kao jedan grad, a mostovi su se prelazili svakodnevno, bez razmišljanja, kao što prelaziš ulicu, kada u svom naselju pođeš u dućan po hljeb i mlijeko.
Tako je bilo i u dvije Kostajnice, mjestima nazvanim po kestenu, kojeg u ovim krajevima ima u izobilju. Mnogi su Kostajničani s „bosanske“ strane išli u Hrvatsku Kostajnicu na posao, kod doktora, u kupovinu, a bogami i „u cure“. Mnogi su Kostajničani sa hrvatske obale Une prelazili na „bosansku“ stranu, zbog dobre jagnjetine, kafana, fudbala, a bogami i zbog stasitih cura i momaka.
– Jest, o tome se puno pričalo, ali da znate, mnogo češće su Bosanci ženili Kaurke, tako smo zvali cure iz Hrvatske Kostajnice, nego obrnuto. Ne kažem da su njihove žene ljepše, nego ih, jednostavno, ima više. Hrvatska Kostajnica je veća od naše; mi smo prije rata bili mjesna zajednica – kaže Dušan Šteković, jedan od mještana pogranične ulice Ranka Šipke u Kostajnici u RS.
Problem s granicom je nastao nakon rata i raspada Jugoslavije. Naime, svuda na Uni granica između Hrvatske i BiH ide maticom rijeke – svuda osim u Kostajnici. Tu bi, bar po sporazumu koji su 1999. godine potpisali Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, granica trebalo da ide rječicom ili kanalom Unčica. Ali, s tim se ne slažu vlasti u Republici Srpskoj, jer ih niko ništa nije ni pitao, iako se ovaj dio Pounja nalazi u Srpskoj.
Najviše su se bunili sami Kostajničani, tvrdeći da je njihov gradić, ovakvom granicom, presječen na pola i da im je uskraćen pristup Uni, najljepšoj među rijekama. Tako je granica i dan danas za mnoge sporna, pogotovo zato što se nije sve završilo na Unčici: na hrvatskoj strani granice našli su se još neki dijelovi teritorije na desnoj obali Une.
Kako su ranije isticale lokalne vlasti, od 200 parcela zemlje na spornom lokalitetu, čak 197 njih su vlasništvo građana Kostajnice, odnosno Republike Srpske i BiH. Na ostrvu između Une i Unčice, koje Republika Hratska smatra svojom terotorijom, nalazi se i tvrđava čuvenih hrvatskih velikaša Zrinskih iz 14. vijeka, koja je nedavno obnovljena, kao turistička atrakcija.
Uprkos više nego komplikovanim granicama, ispostavilo se da životu i trgovini, kao ni vodi, ništa ne može stati na put. Tako i danas Kostajničani s obje strane Une žive u miru i sarađuju. Stotine građana, s pograničnim dozvolama, svakodnevno prelaze most na Uni, na kome je ukotvljen granični prelaz. Previše su blizu i previše slični da bi mogli jedni bez drugih.
– Dok je granica bila zatvorena, zbog korona virusa, bili smo na gubitku i mi i oni. Prodavnice i kafane bile su prazne, kao da je došao kraj svijeta – kaže jedna mještanka.
Istina, iz Kostajnice u BiH danas ne idu u komšiluk na posao. I da hoće, ne bi imali kud. Firme su propale, pa tako Tekstilna industrija „Pounje“ u Hrvatskoj Kostajnici, koja je prije rata zapošljavala skoro 2.000 ljudi, sada je spala na osamdesetak radnika. Danas svako radi kod svoje kuće, ali trgovina cvjeta, i na veliko i na malo.
Iz tekstilnih fabrika i drvne industije u Kostajnici u RS 90 odsto proizvoda se izvozi u EU. I dok proizvodi s desne obale Une putuju preko, u Evropu, u suprotnom pravcu svakodnevno stižu komšije iz Hrvatske, koji se u Kostajnici u Republici Srpskoj snabdijevaju svim i svačim: od voća i povrća, do detendženata, alkohola, cigareta i igračaka. U Republici Srpskoj je sve jeftinije.
Zato ne treba da čudi što je načelnik opštine Kostajnica u RS, Drago Bundalo, nedavno tražio intervenciju s najvišeg mjesta, kako bi se urazumili hrvatski graničari. Bundalo je agenciji Srna izjavio da je od Savjeta ministara BiH zatražio da reaguju na nekorektno ponašanje graničnih organa Hrvatske, koji na prelazu u Kostajnici upozoravaju građane te zemlje da ne prelaze u BiH, zbog korona virusa, prijeteći im da će po povratku biti stavljeni u samoizolaciju. Ipak, Kostajničani su se uzalud žalili Sarajevu. Zagreb je prelomio i zabranio ulazak građanima BiH na svoju teritoriju.
Korona je ponovo zatvorila granicu, ali Kostajničani i dalje obrađuju luk i paprike u svojim baštama u EU, a i ribari se prošvercuju, kada krenu na Unu, na deveriku i klena.
Kako sve to izgleda opisuje naš sagovornik s početka ove priče.
– Mi smo vrijedni ljudi, radićemo i preživjećemo. Da kukamo, nemamo kome, da se žalimo, ne vrijedi, da nešto tražimo, nemamo od koga – kaže Dušan Slijepčević, vlasnik najpoznatije jabuke na Balkanu.
Najveća predaja vojnika u ratu
Most između dvije Kostajnice ostaće upamćen i kao mjesto najveće i, po mnogima najčasnije, predaje vojnika u jugoslovenskim ratovima devedesetih.
U septembu 1991. godine rat u BiH još nije bio počeo, ali se s druge strane Une ratovalo uveliko. Nakon što su srpske snage zauzele Hrvatsku Kostajnicu, oko 300 pripadnika hrvatskog Zbora narodne garde je prešlo Unu i predalo se Terotorijalnoj odbrani tadašnje Mjesne zajednice Bosanska Kostajnica. Kako za Srpskainfo svjedoče tadašnji sekretar mjesne zajednice Mile Ćopić, te Miroslav Marinković, predsjednik kostajničke Boračke organizacije, zarobljenicima „nije falila ni dlaka s glave“.
– Čuvali su ih naši i hranili u bioskopu “Kozara” i u jednom ugostiteljskom objektu. Dva dana su bili kod nas i onda su ih sproveli i po dogovoru predali Jugoslovenskoj narodnoj armiji, koja je u to vrijeme bila jedina legitimna vojska – kaže Marinković.
Kako svjedoče neki savremenici, i u tim ratnim vremenima su bile presudne „komšijske veze“, preko kojih su hrvatske „zenge“ stupili u kontakt s kostajničkim teritorijalcima i dogovorili predaju.
Kad fudbalska lopta skakuće preko državne granice
Stadion Fudbalsog kluba Partizan iz Kostajnice „presječen“ je državnom granicom, tako ta tokom utakmica lopta svaki čas preleće iz BiH u EU i obrnuto. Jedan pomoćni sudija uvijek trči teritorijom RS i BiH, a drugi Evropskom unijom. Ipak, kako kaže predsjednik kluba Zoran Avramović, nikad zbog toga nije bilo problema.
– Otprilike trećina terena je, formalno, u Hrvatskoj, granica prolazi kroz igralište i završava kod korner zastavice. Zanimljivo jeste, ali nije problematično, sve je to uređeno i dogovoreno; ne moramo na utakmice nositi pasoš – kaže Avramović.
Zanimljivo je, takođe, da se igralište FK Mladost iz Hrvatske Kostajnice nalazi na „bosanskoj“ obali Une, u blizini graničnog prelaza i Starog Grada Zrinski, ali njihov teren nije podijeljen granicom.
FK Partizan je osnovan 1954. i prije rata se takmičio u Hrvatskoj. Nekoliko puta je bio šampion lige Sisačkog saveza, a igrao je i u Regionalnoj ligi Zagreba.
– U to vrijeme smo bili više povezani s Hrvatskom, a i putevi su bili bolji, pa se lakše putovalo na utakmice – kaže Avramović.
I danas FK Partizan Kostajnica ima problema s putovanjem na utakmice, ali ti problemi nemaju veze s putevima i granicama, nego sa odlaskom mladih.
Do prošle jeseni je Partizan igrao u Regionalnoj ligi RS, ali su morrali odustati od takmičenja, jer nemaju dovoljno igrača da sastave tim.
– Mnogo nam je igrača otišlo u inostranstvo, ostala su nam samo šestorica seniora. Morali smo odustati. Biće bolje kad stasaju nove generacije; sad imamo 60 djece u omladinskom pogonu – navodi Avramović.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu