Međutim, velika pobjeda Ekrema Imamoglua bila je politički zemljotres koji bi se mogao osjetiti daleko izvan najvećeg turskog grada, ali i državnih granica. Jedan od najneliberalnijih svjetskih lidera je ponižen na dramatičan način, a nada za urušenu demokratiju njegove zemlje ponovo je procvjetala.
Izbori su bili ponavljanje martovskog glasanja kada je Imomaglu odnio tijesnu pobjedu nad Binalijem Jildrimom, bivšim premijerom i kandidatom Erdoganove stranke Prava i razvoja (AKP). Tada je rezultat viđen kao surovi udarac Erdoganu koji je rođen u Istanbulu i u njemu počeo političku karijeru kao gradonačelnik.
Stisak AKP-a nad Instanbulom učinio ga je finansijskim izvorom pokroviteljskih mreža vladajuće stranke i izlogom Erdoganovih ambicija – opisao je turski novinar Karim Fahim.
Početkom aprila, turski predsjednik i njegovi saveznici poništili su rezultat. Pozivajući se na nepravilnosti, državni organi pod Erdoganovom palicom su odlučili da se izbori moraju ponoviti.
Ova odluka je podstakla zapadne analitičare da pišu “čitulje” za propalu tursku demokratiju, koja je, po njihovom mišljenju, bila ugušena Erdoganovom neumoljivo autoritarnom vladavinom, piše Vašington post.
Niko nije očekivao da će u nedjelju Imamoglu, ne samo ponovo pobijediti, već to učiniti sa više od 800.000 glasova razlike. Male su šanse da će AKP uspjeti i drugi put da ospori ovako ubjedljiv poraz.
Kako je Fahim primjetio, rukovodstvo u Ankari izgledalo je “velikodušno u porazu”. Za mnoge je brzo prihvatanje AKP-ovih rezultata ublažilo strahove da je turska demokratija ugušena. Jildrim je sa osmijehom čestitao pobjedu rivalu manje od tri sata nakon zatvaranja biračkih mjesta, a ubrzo je i Erdogan uputio čestitku putem svog Tviter naloga. Međutim, zlokobni znakovi su i dalje tu – suđenje 16-orici građanskih aktivista optuženih za pokušaj rušenja vlade počelo je juče u istom gradu.
Značajan faktor u Imamogluovoj pobjedi imalo je pogubno stanje turske ekonomije. Erdogan je godinama ukazivao na veliki rast, ambiciozne infrastukturne projekte i ekonomske reforme koje su milione siromašnih Turaka odvele u srednju klasu, ali taj procvat je izgrađen na ogromnim zajmovima, a račun je sada stigao na naplatu.
Erdogan je uložio dosta ličnog kredibiliteta u gradske izbore, ali čak ni on nije mogao da se nosi sa rastućom ekonomskom anksioznošću prosječnog istanbulskog glasača. On je godinama uspijevao da ostvaruje izborne pobjede “polarizacijom politike” – pozivajući se na, nekada zanemarene, pobožne Turke i rasplamsujući ogorčenost sekularnih elita, dok je istovremeno svoje protivnike označavao kao nacionalne prijetnje.
To je oblik desničarske politike koji je postao poznat širom svijeta i koji je Erdoganu uvijek garantovao tek nešto više od 50 odsto glasova.
– On je možda izmislio brend populizma u 21. vijeku. Ali granica ovog trenda je ekonomski rast. Kada ekonomija funkcioniše, baza glasača voli ovakvu retoriku. To je upalilo na više od deset izbora na kojima je Erdagon učestvovao. Ovaj put, međutim, nije – kaže Soner Kagapati, turski naučnik u vašingronskom Institutu za politiku Bliskog istoka.
Imamoglu se ne upušta u polarizaciju politike. Njegova poruka o inkluziji i “prihvatanju svih” nije privukla samo sekulariste i ljevicu, već i konzervativne glasače AKP-a.
Na njegovom pobjedničkom mitingu, glasači su rukama pokazivali srca. Činilo se da je to “protivotrov” taktici populističkih moćnika, kao što je Erdogan, Rodrigo Duterte na Filipinima ili Viktor Orban u Mađarskoj.
Sada svijet čeka da vidi koliko će biti trajna Imamogluova pobjeda.
– Možda je ono što se dešava u Turskoj početak šire demokratske obnove – rekao je Kemal Kiriskisa Instituta “Bruking”, ukazujući na masovne proteste u Češkoj i Hong Kongu, kao i na porast liberalnih snaga u Evropi.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu