Njegovu, kako kaže životnu priču, u kojoj od rođenja do penzionisanja traga za zavičajem, ali i za istinom, promovisao je u centru za kulturu „Filip Višnjić” u Ugljeviku. Krstić je poznati stručnjak za detektor laži.
Povratak u zavičaj, rodni Batković, bio je moj životni zavjet – kaže Krstić i navodi da je knjiga posvećena majci koju nije zapamtio.
To je nedovršena priča o porodici raseljenoj po svijetu i rodnom selu Batković u kojem sada postoji samo jedna kuća Krstića.
– Želio sam da mladim generacijama ostavim amanet iza sebe da ne jure tim policijskim akademijama i friziranim, udešenim, filmskim zanimanjima. Da ne misle da će svi biti Bondovi, da će se voziti s bujnim plavušama i trošiti veliki novac. Da ne hrle svjetlima velegrada, napuštaju svoja ognjišta. Da poštuju roditelje, jer to nema cijenu – priča Krstić.
U „Teretu nasljeđa“, Krstić opisuje i „Obavezni otkup“ koji su komunisti nametnuli srpskim seljacima poslije Drugoga svjetskog rata razorivši mnoge porodice, pa i njegovu. Stric mu je bio u Komisiji za obavezni otkup, deda mu je doživio fizičku toruturu, a otac otjeran na planinu Konjuh na „prinudni rad“, dok mu je majka umrla na kućnom pragu.
Romanom „Teret nasljeđa“, koji je autobiografsko, a pomalo i istoriografsko djelo, zbacio je, kaže autor, sa pleća teret koji nosi od rođenja, svoje teško i nesrećno djetinjstvo. Krstićeva knjiga je i „Zanimljiva kriminalistika“, u kojoj je opisano 460 najinteresantnijih slučajeva širom svijeta na kojima je radio kao poligrafista.
– Ljudi sa naših podneblja pokrali su nakit Sofije Loren. I htio, ne htio, ja sam pio kafu sa tom divom. To je samo jedna od mojih mnogih, dragocjenih uspomena – kaže Krstić.
Ostoja Krstić završio je prvo Višu pedagošku školu, a u policiju ulazi sasvim slučajno. Kao student bio je odabran od strane tadašnjeg gradonačelnika Branka Pešića među 30 saobraćajaca, koji će uljepšati ulice Beograda.
Usljedile su godine rada na poligrafu u Policijskoj stanici „29 novembar“, kako Ostoja kaže, daleko poznatoj i ozloglašenoj stanici.
Riješio je na hiljade slučajeva, od najtežih ubistava do krađa, koje otkriva zahvaljujući studijama psihologije koje je završio.
Kaže da je govor tijela ispitanika do najsitnijih detalja proučio i utvrdio, kao što su fiziološke i emicionalne promjene kod osumnjičenih.
– Zadužio sam prvi trokanalni detektor laži, Kelerov u „29 novembru“, izgrađena nam je laboratorija sa tri prostorije i to po američkom modelu. Amerika je kolijevka detektora laži, primjenili su ga prvi put u Prvom svjetskom ratu u obavještajnim službama. Poligraf se u srpskoj policiji koristi od 1976. godine, najčešće kod velikih i ozbiljnih slučajeva, a u privatnoj praksi posljednjih desetak godina u nekoliko većih gradova Srbije – objašnjava Krsić.
On navodi da nalaz poligrafa nije dokaz pred sudom, ali testiranje i odgovori ispitanog mogu da daju dobar pravac istražnim organima u kom pravcu istraga treba da teče.
Dodaje da je energiju za ozbiljan posao kakav je rad u kriminalistici crpio je iz zavičaja kojeg se nikad nije odrekao, sela Batković u Semberiji.
Od siročeta do odlikovanja
Ostoja Krtsić prošao je trnovit put od seoskog siročeta, bosonogog dječaka koji je kročio u Beograd, da bi kasnije dobijao značajna međunarodna odlikovanja.
Među njima su odlikovanje od Sadama Huseina, čijeg je sina obučavao na Institutu bezbjednosti bivše Jugoslavije, Orden zasluga za narod Italije drugog reda. Sa Gadafijem je pod šatorom razgovarao punih šest sati.
Njegovo znanje iz kriminalistike koriste fakulteti u Srbiji, Srpske i inostranstvu, te je odškolovao mnoge generacije stručnjaka u kriminalistici. Objavio je na stotine naučnih radova, 12 udžbenika, šest monografija i dva rječnika.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu