Pokazali su i ovaj put, većina njih, da ne zaslužuju da budu dio Narodne skupštine Republike Srpske. Vokabular koji su koristili pred ogromnim auditorijumom i za govornicom je bruka i urušavanje parlamenta. Na sve to nadovezali su se i neki od visokih gostiju.
Naravno, oni mogu bahato da se ponašaju, jer nemaju probleme kao neke porodice s mnogo djece čiji su roditelji podstanari i koji su ostali bez posla i primanja. Ti i takvi danas u medijima traže pomoć, a ne od poslanika i institucija.
Odgovor na pitanje zašto je to tako i ne treba tražiti, on se sam nameće. “Većina političara je neozbiljna, ne vjerujemo im više i bore se samo za sebe. Njih narod ne interesuje.“ Ovako uglavnom odgovaraju neke od porodica s petoro ili više djece, koje je muka natjerala da se obrate za pomoć.
Na svu sreću, ima i ljudi koji nisu zatrovani politikom i ličnim interesima i koji su odlučili da pomognu. Hvala im. Nisu željeli da im se spomenu imena, ali biće prilike, jer oni to zaslužuju. Nije da u ovoj zemlji ništa ne valja; ruku na srce, ima tu dosta dobrih poteza i stvari, ali zaboravili smo na najveće bogatstvo. Nije to novac, to su djeca, ona su budućnost Srpske.
Umjesto da gledamo kako da pomognemo tim kategorijama, proteklih dana slušali smo raspravu o tome ko su izdajnici. Zanemarili su poslanici činjenicu da u Srpskoj ima djece koja zbog pandemije gladuju.
Drugo, ljekari i kompletan zdravstveni sistem je odradio lavovski dio posla. Zaslužili su da im se povećaju plate, kao i prosvjetnim radnicima i policiji. Sredstva se mogu pronaći.
Svim poslanicima “dangubićima”, bez obzira na to u kom parlamentu sjede, treba prepoloviti primanja, koja su previsoka u odnosu na standarde građana. Taj dio novca treba preusmjeriti upravo medicinarima, policiji i prosvjeti. Oni su to zaslužili, za razliku od parlamentaraca. O duplim budžetskim primanjima da i ne govorim.
Tako visoke plate i brojne druge privilegije u parlamente su doveli i osobe kojima pamet nije jača strana. Ne kažem da su glupi, ali eto, nisu ni pretjerano pametni. Sa takve pozicije mogu i da potcjenjuju novinare i njihova mizerna primanja. I što je još najgore, ti i takvi poslanici su u pravu, jer mediji su do te mjere uništeni i potcijenjeni da je to pravo čudo.
Nedavno je naš kolega novinar iz Srbije Zoran Sekulić podijelio post u kome kaže: “Bolje ne pisati ništa, nego pisati loše, bolje pisati loše, nego pisati gluposti, bolje pisati gluposti, nego pisati poltronski”.
E, to je problem. Novinari bi trebalo da su intelektualna elita, kao što je to slučaj u demokratskim zemljama, ali nisu, zato što su pojedine kolege odlučile da pišu poltronski, a to i sami pokazuju podjelom na opozicione i na one bliske vlasti. Onog momenta kad shvatimo da smo servis građanima i da je naša dužnost objektivno informisanje biće nam bolje. Do tada će nas ponižavati.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu