Pošto je štrajk, već vijekovima, najmoćnije sredstvo borbe za radnička prava, a protiv samovolje poslodavca, apsurd je očigledan.
Tako bi se moglo dešavati da poslodavac, za vrijeme štrajka, pozivajući se na javni interes i minimum rada, naredi da 90 dosto strajkača, uključujući i članove štrajkačkog odbora, tokom štrajka mora raditi.
Bilo bi to otprilike: samo vi štrakujte, ljekari i medicinske sestre, ali svi pacijenti moraju biti pregledani, a operacije obavljene. Štrajkujte vi slobodno, gospodo željezničari, ali ni jedan voz ne smije stati. Pobrinite se, dragi učitelji, da tokom štrajka ne propustite nijedan čas nastave.
Iznerviran bukom koju su sindikalci nadigli zbog ovakvog zakona, predstavnik Ministarstva rada je uzviknuo: „Ali, ljudi, to se odnosi samo na djelatnosti od opšteg interesa, neće se minimum rada primjenjivati u svakoj pekari i kiosku!“ U pravu je čovjek; u pekarama i kioscima minimum rada je 12 sati dnevno po glavi neprijavljenog radnika, a štrajk i sindikat su strogo zabranjene riječi: nešto poput pominjanje matere gazdi lično.
Ako spriječe štrajkove, tamo gdje su oni realno mogući: u zdravstvu, obrazovanju, željeznici, vlastodršci mogu – prst u uvo i mirno čekati izbore. A njihovi pajtosi iz „realekonomije“ će premorene radnike disciplinovati riječima: „Kome nije dobro nek ide!“
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu