Sudbine

POTRESNA ISPOVIJEST "Naša beba bila je zdrava, živjeli smo srećno, a onda nam je jedan POZIV UNIŠTIO ŽIVOT"

Nedavno je na društvenim mrežama viralna postala ispovijest Kirsten Džonson, majke koja je izgubila osmomjesečnog sinčića uslijed sindroma iznenadne smrti beba.

POTRESNA ISPOVIJEST "Naša beba bila je zdrava, živjeli smo srećno, a onda nam je jedan POZIV UNIŠTIO ŽIVOT"
FOTO: KYRSTYN MOLENAAR/FACEBOOK

Njena ispovijest je tužna i realna, i govori o roditeljskom bolu, koji nikada ne prolazi, ali i potrebi da se ista podijeli sa nekim, a mi je prenosimo u cjelosti.

– Postala sam najbolja verzija sebe 10. oktobra 2015. godine kada sam donijela na svijet djevojčice – Violet En i Lilu Nikol. Iako sam bila preplavljena radošću, prvih nekoliko mjeseci je bilo teško.

Rođene su veoma male i prvih mjesec dana provele su u bolnici, a pri povratku kući bila sam svjesna da postoji rizik od SIDS-a (sindrom iznenadne smrti odojčeta): ipak, pregurali smo to – danas su to dvije lepe, nevjerovatne i pametne trogodišnje djevojčice.

U decembru 2016. saznala sam da sma ponovo trudna, ovog puta nosila sam dječaka. Porodila sam se u avgustu prošle godine i postala sam bogatija za mog malog čovjeka – Mejsona Majkla. On je bio svjetlo našeg života, beba koja je imala osmijeh u svakom trenutku. Volio je život, vole je svoje sestre – pratio ih je pogledom uvijek i bio radoznao čime se to one zanimaju. Uvijek je želio da bude dio onoga što se dešava oko njega. Vidjela sam njegovu budućnost. Vidjela sam sve: kako uči da vozi bicikl, kako se zaljubljuje, kako ide na matursku zabavu… Vidjela sam sve u ovom srećnom, zdravom i jakom dječaku.

Mog sinčića dijelilo je samo četiri dana od punih osam mjeseca, nikada nije imao nijedan zdravstveni problem, napredovao je na svim poljama, bio je svjetliji od samog sunca. Živjela sam u blaženstvu. A onda je sve odjednom nestalo… Jedan telefonski poziv me je uništio – rekli su mi da moj sin ne diše. Ljekari su učinili sve što je u njihovoj mpoći, ali moj slatki muškarac je nestao. Sjećam se trčanja u Hitnu pomoć, kako sam uletjela u ordinaciju doktora, koji me je samo pogledao i rekao “Žao mi je”. Bila sam slomljena na hiljadu komadića. Otišla sam u sobu u kojoj je ležao moj sin, tako miran, izgledao je kao da spava. Ušuškala sam se pored njega, željela sam da posljednji put legnem pored njega. Bio je tako hladan, a ja sam ga umotavala u ćebad da bih ga utoplila, iako je već bio sa Bogom. Sjećam se kako sam rekla sestri da mora da mi otme sina iz ruku, jer ja nisam htjela da joj ga predam… Moja majka mi je kasnije rekla da nikada neće zaboraviti krike bola koje sam ispuštala kada su mi ga odveli.

Pročitajte još

Preklinjala sam Boga da ga vrati među žive, da mene uzme, da se probudim iz ove noćne more, ali nije bilo spasa… Kako se desilo da moj srećni, savršeno zdravi dječačić jednog dana zaspi na kratko, i samo se više nikada ne probudi? Nismo čak ni imali šansu da ga spasimo…

Ovo je stvarnost SIDS-a. Nema pravila. Moj sin je imao skoro osam mjeseci i nikada nećemo razumjeti kako se desilo da tek tako umre od toga. Tog dana bila sam prisiljena da postanem majka djeteta koje je SIDS odnio. Postala sam ožalošćen roditelj, ono što nikada nikome ne bih poželjela. Većina ljudi ne može ni da pojmi koliko je nezamisliv bol koji te obuzima svakog dana. Posljednjih 5 mjeseci živim u šoku i potpuno očajna. Moje mentalno zdravlje je čak u jednom trenutku bilo upitno – jednostavno više nisam mogla da se nosim sa bolom.

Morala sam da počnem da uzimam lekove samo kako bih mogla da izađem iz kreveta. Faze tuge su različite – nekada te obuzima cijelog, nekad si ljut, nekad depresivan, ponekad imam snage da pronađem nadu i vjeru i da zamrznem bol. Nisam imala izbora – shvatila sam da mu nikada neću proslaviti rođendan niti ću praviti tortu za mog Mejsona.

Jednog dana sam ipak dobila ideju – odlučila sam da ipak organizujem njegov rođendan. Uvijek ću ga slaviti, uvijek ću slaviti činjenicu što se uopšte rodio. Njegovo ime, njegov osmijeh – to se nikada neće zaboraviti, to mogu da kontrolišem.

Možda ćemo jednog dana shvatiti zašto smo izgubili naš najsjajniji cvijet, ali to ćemo teško učiniti ako ne pričamo o tome. Teško je i neprijatno, ali nekad baš takvi razgovori mogu da dovedu do nevjerovatnih promjena. Svi vodimo neke svoje bitke, ali to nikada ne treba da radimo sami.

Budite ljuubazni prema drugima, nikada ne znate šta se slučajnom strancu pored vas dešava u životu. Neću dozvoliti da se moj Mejson zaboravi i koristiću njegovo ime da napravim bar neku promjenu u našiem društvu, prenosi Žena Blic.