Naš sin Noa koji je tada imao dvije godine, trebalo je da postane stariji brat. Trudnoća je tekla glatko, a u 12. nedjelji uslijedile su šokantne vijesti. Naša beba imala je cistu ispunjenu tečnošću u glavici, kao i tečnost gušću nego što bi trebalo, u zadnjem dijelu vrata. Nismo imali pojma šta to znači, a ultrazvuk je pokazao da bi moglo da bude nekoliko stvari, započinje je Kler svoju ispovijest.
Upućeni u Jedinicu za perinatalnu medicinu, radi daljih analiza, uplašeni roditelji napustili su bolnicu bez odgovora.
– Nedjelju dana kasnije dobili smo rezultate, moja trudnoća pokazala je visok rizik od trizomijskog stanja i razvoja Daunovog, Edvardsovog i Patauovog sindroma. Bila sam očajna, ali još uvijek nisam razumjela sve posljedice. Pretragom interneta, ono što smo pročitali bilo je uznemirijuće i upućivalo na jezive riječi: “nekompatibilni sa životom”. Bila sam prestravljena, ali odlučna da ćemo uspjeti – prisjeća se Kler Li.
Na pregledu koji je uslijedio nekoliko dana kasnije, doktor ju je posavjetovao da prekine trudnoću, jer su šanse za bebino preživljavanje bile užasno male.
– Nisam mogla da razumijem kako je mogao da bude tako hladan. Bila sam ljuta i još uvijek sam. Tada smo se dogovorili da obavimo još jedan test, a do rezultata nismo mogli da razmišljamo ni o čemu drugom. Nekoliko nedjelja kasnije, pozvala nas je medicinska sestra i saopštila da naša beba ima Trizomiju 18, odnosno Edvardsov sindrom. To je rijetko, ozbiljno stanje, a takođe, saznali smo i da čekamo djevojčicu. Ostalo je da se uradi test koji će pokazati koliko će taj sindrom uticati na našu kćerku – kaže Li.
Na pregledu, ljekar je započeo ultrazvuk i nakon nekoliko trenutaka nježno roditeljima objasnio da ne čuje otkucaje srca njihove bebe.
– Nažalost, naša mala Houp je preminula u 18. nedjelji. Slomili smo se. Odlučili smo da odemo kući i pokušamo da dođemo sebi. Kasnije te noći dobila sam kontrakcije i Endi me je odveo u bolnicu. Naš mali anđeo rođen je u Hitnoj pomoći 14. maja. Sećam se koliko sam bila povrijeđena što nismo mogli da dobijemo bilo kakav papir. Nema dokaza da je ikada postojala, upisali su je kao “kasni pobačaj”, jer je rođena prije 24. nedjelje. Bilo je teško izaći iz bolnice praznih ruku – kaže Kler.
Ogromna tuga otežavala je brigu o dvogodišnjem Noi.
– Trebalo mi je mnogo vremena da se pomirim s onim što se dogodilo. 2018. godine osjetili smo spremnost da pokušamo ponovo i pitavši ljekare kolike su šanse da i sljedeća beba ima Edvardsov sindrom, rekli su – manje od jedan posto. Rečeno nam je da nema razloga za brigu, jer stanje nije nasljedno – priča majka.
Pregled u 12. nedjelji pokazao je savršene rezultate. Za svaki slučaj, par je odlučio da se ponovo podvrgne istim testovima, kako bi bili sigurni da ne postoji bilo kakav rizik. Deset dana kasnije stiglo je pismo u kojem specijalisti objašnjavaju da postoji visok rizik od Edvardsovog sindroma.
– Zar je moguće da smo toliko nesrećni? Pokušavali smo da ostanemo pozitivni, međutim, rezultati testova koje smo obavili u 20. nedjelji, ponovo su ukazivali na isti sindrom. Naš svijet se srušio po drugi put. Teško je bilo tako nešto saopštiti Noi, sada petogodišnjaku, koji je dobro razumijevao sve što se oko njega dešava. Pustili smo ga da izabere ime i otada je Arlo prestao da bude “beba” i postao osoba. Stalna briga da ćemo i njega izgubiti uvijek je bila prisutna – kaže Kler.
Odlučni da trudnoću privedu kraju, Kler i Endi bacili su se u potragu za što boljim uslovima u kojima će Arlo biti rođen i dobiti adekvatnu brigu.
– Arlo je rođen carskim rezom 7. novembra u 39. nedjelji. Bio je naš mali ratnik od pet kilograma, a ljubav koja je došla sa njim bila je ogromna. Ipak, od njegovog drugog dana života shvatili smo da će bolnica postati naš dom. Živio je 20 dana i znao je samo za ljubav. Nakon što je preminuo, osoblje nam je dozvolilo da ostanemo još neko vrijeme sa njim u apartmanu i pomoglo kasnije sa svim našim željama vezanim za sahranu – kaže Li.
Uslijedili su dani u kojima je par odlazio na psihoterapije, grupe za podršku i čuvao uspomenu na Arla, prenosi Blic.
– Još uvijek postoje stigme vezane za gubitak djece i pobačaj, a podizanje svijesti o tome i razgovor su od suštinskog značaja. Još uvijek volimo da razgovaramo o Houp i Arlu, iako se ljudi oko nas plaše da bi sjećanje na njih moglo da nas uznemiri. Istina je da su nam stalno u mislima i da ćemo uvijek imatri troje djece. Za nas, život je ravnoteža, činimo sve što možemo da balansiramo između svakodnevnog života i tuge. Nije lakše, nedostaju nam, ali smo se prilagodili životu sa bolom – zaključuje Kler.
Najnovije vijesti Srpskainfo i na Viberu